Mama

Antonija Stupar Jurkin: Zbog tog se osmijeha sve isplati!

Nakon zasluženoga godišnjeg odmora vratili ste se na posao… Kako je protekao godišnji? Kako se odmor svidio Vašoj Paoli, je li bila kao „riba u moru“?
Godišnji odmor protekao je iznenađujuće super što se tiče Paole, naime neočekivano je proplivala s ''plivicama'' tako da smo stvarno uživale u svakodnevnom kupanju u moru. Da, doslovno je plivala kao riba u moru, a ja sam joj od milja govorila da pliva kao "svjetska prvakinja", na što je ona uredno odgovarala – ''da''

Što Vam se još promijenilo od kada ste prije godinu i pol postali majka? Jesu li prioriteti sada potpuno drugačiji?
Naravno, zbog tog osmijeha sve se isplati, stvarno sam sretna i ništa mi nije teško.

A što Vam je prvo prošlo kroz glavu u trenu kada ste ugledali plusić na testu: sreća, strah, uzbuđenje, pomisao na promjene…?
Sve to – i ništa. U jednom trenutku panika, u drugom potpuna praznina… Ali prije svega golema sreća.

U veljači prošle godine nestrpljenju je došao kraj, i to nakon samo četiri sata u rađaonici, što je za prvorotkinju super vrijeme, barem prema iskustvima mnogih drugih majki. Jeste li se jako bojali porođaja, imali kakav porođajni plan?
Nisam imala apsolutno nikakav plan, pojma nisam imala što me čeka. Ja sam došla u bolnicu pustila sam malu suzu od uzbuđenja i slušala doktoricu i primalju što da radim i sve je proteklo super. Potpisujem da mi i drugi bude takav jednog dana.

Svi kažu da je sreća u trenu kad ugledate svoje dijete neopisiva.
Da, naravno. Taj trenutak je sve. Sve odjednom ima smisla. To je to… smisao života i stvarno nema veće sreće od tog trenutka

Što vam se čini, kada ste postali svjesni da Vi stvarno imate bebu? Kako su izgledali ti prvi dani po povratku iz bolnice?
Izgledali su presmiješno: prva noć mi je bila najgora, uhvatila me lagano panika, ali jako smo brzo uhvatili ritam. Panika je bila ustvari kao nekakva vrsta treme. Radim li sve dobro, tisuću pitanja ti se stvori u glavi. Ok, sad je jela, je li to dovoljno, sada spava, možda malo predugo spava, široko povijanje baš ne izgleda kao u bolnici, i tako… Svašta ispituješ i na kraju shvatiš da stvarno mama zna najbolje što je potrebno za njeno dijete.

Tko Vam je najviše pomogao?
Suprug Ivan, naravno, uz moje i njegove roditelje koji su stvarno bili sto posto uz nas, uskakali su uvijek kada je bilo potrebno.

Koliko Vam je trebalo da uhvatite ritam s Paolom? Kakva je bila kao beba?
Jako jako dobra, baš je bila beba po p.s.-u.

Mislite li da je dobro od samog početka djetetu stvoriti nekakav raspored ili ste se Vi više prilagođavali njenom?
Nekog reda uvijek mora biti. Mislim da je to više kompromis. Možeš ti zamisliti neki ritam, ali dijete samo osjeti kad mu se spava i kada mu se jede, možeš utjecati na pola sata, sat vremena, čisto da si urediš život, ali uglavnom su djeca glavni šefovi što se ritma tiče.

Kako biste danas opisali Paolu kao jednoipolgodišnju curicu? Rekli ste da sliči tati, a da je dobra na mamu…
Da, otprilike je stvarno tako. Jako puno priča, brzo upija, baš k'o spužva. Jako je znatiželjna, sve mora raditi što i ja. Na primjer, ja kuham i ona miješa nešto u svojim lončićima, ja brišem prašinu, ona svojom krpicom "popravlja" za mnom, i tako. Vesela je jako!

 

Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanomi zdanju Mame&Bebe br.70