Mama

Zrinka Delovski: Svi žele negdje ostaviti svoj trag, dio sebe, za nekoga u budućnosti…

Kako je kod Vas pala odluka za dijete: je li to bilo planirano ili spontano? Kako ste reagirali kad je štapić poplavio?

Suprug Marinko i ja željeli smo dijete, sreću i ljubav… budućnost kakvu svi zamišljaju. Uz novinarski posao, često mi je privatno trebao mir, dugo vremena željela sam živjeti sama. Voljela sam slobodu. Ali to može biti jako dosadno. Uostalom, takav život i nema baš smisla. Kada sam upoznala supruga, ljubav je presudila. Posve sam sigurna da osobi koja voli, čak i užasan dan izgleda bolje. Ljubav je ljepša od najljepše pjesme, mirisa najljepših ruža, promatranja zalaska sunca, dobitka na lotu…. J A štapić, tj. test na trudnoću, i danas čuvam za uspomenu. Kupila sam ga kad sam već predosjećala da sam trudna. To je bila samo potvrda.

A kako ste se proveli u trudnoći? Je li bilo nekih trenutaka za pamćenje?

Radila sam prva četiri mjeseca trudnoće, a vrijeme do porođaja provela sam kod supruga u kući u Mariji Gorici, u prekrasnoj prirodi, uz cvijeće, čisti zrak, cvrkut ptičica, jutarnju rosu… Imala sam napokon dovoljno vremena za čitanje knjiga, ali i za igranje glupih igrica na kompu. To me opuštalo. Gledala sam kulinarske TV-emisije, čak i Sulejmana, uz kojeg se savršeno ubija dosada J  I svi su prema meni bili divni, vrlo brižni. U devetom mjesecu trudnoće bilo je i naše vjenčanje, tako da je mali Ivan bio na svom prvom partyju.

One malo nezgodnije trenutke, tipa mučnine i povraćanja tijekom trudnoće, s vremenom sam zaboravila. U četvrtom mjesecu prokrvario mi je hematom, bila sam hospitalizirana tri dana, ali sve je prošlo u redu. U bolnici sam upoznala žene koje zbog komplikacija cijelu trudnoću provedu u krevetu. To je posebna žrtva, vrijedna divljenja.

Jeste li se bojali samog porođaja?  Jeste li slušali iskustva drugih majki, prijateljica? Jesu li ta tuđa iskustva djelovala na Vas ohrabrujuće ili su Vas malo zastrašila?

Kad ostaneš trudna prvi put, ne znaš gotovo ništa o tome što te čeka. Želiš vjerovati da će sve biti u redu. Iako je to uvijek mali rizik. Slušala sam iskustva drugih majki, ali to kod mene nije umanjilo strah od porođaja. No suočavanje sa strahom i iskreno priznanje da se bojiš može biti korisno. Bila sam na trudničkom tečaju, koji bih svakako preporučila jer savjeti liječnika i medicinskih sestra na tim skupnim «seansama» ohrabruju. Doktor koji mi je u Petrovoj bolnici vodio trudnoću, dr. Jozo Blajić, znao se i našaliti, a humor olakšava napetost. Kad je cijela priča s trudnoćom i porođajem završila, mogla sam napokon duboko udahnuti i osjetiti koliko je prekrasan taj dan kada je moje dijete rođeno. Najljepši dan.

A suprug, je l' on bio u strahu i panici? Je li bio na porođaju i kako se on proveo?

Suprug je bio uz mene. Prethodno je i on odslušao trudnički tečaj, na kojem je najbolje savladao masiranje dojki. J O tome kako treba disati (plitko i kratko) tijekom porođaja nije dobro slušao na predavanju jer mi je sve krivo govorio. Vikao je da dišem duboko, a ja od bolova nisam mogla doći do riječi. Inače, zaboravio je u bolnicu ponijeti zaštitnu odjeću, pa ju je kupio u 23 sata navečer u ljekarni. I ja sam umalo zaboravila donijeti liječničku dokumentaciju, već smo se skoro dovezli autom do bolnice kad sam shvatila da se moramo vratiti doma. Dakle, kad su počeli trudovi, zavladala je opća panika.

Što Vam se činilo najizazovnijim prvih nekoliko mjeseci nakon Ivanova rođenja?

Ono što te ne uče u školi jest kako kontrolirati jedan novi svijet u kojem od rođenja svog djeteta živiš, kako pobijediti strahove, nesigurnost i osjećaj bespomoćnosti. A svi ti osjećaji znali su me preplaviti kod neuspjelog dojenja ili kad bih po cijele dane morala dojiti. Ili kad bi on neutješno plakao, vrištao… Nespavanja, pidžama partyji zbog kolika, rasta zubića ili nečeg trećeg… Postoji puno literature o majčinstvu i stotine savjeta koji pomažu, ali katkada nisu primjenjivi na svu djecu i sve majke. A tek kad dijete krene puzati, pa prvi koraci… Znala sam stalno ponavljati: nemoj ovo, nemoj ono, pazi, ne idi tamo, ne radi to… Kao neka babaroga. Često ne znaš što bi bilo najbolje učiniti. Ponekad bi mi proradio klik tek onda kada je neka problematična situacija bila iza mene. Odgovori se katkada pojavljuju kad je već kasno. Mnoge stvari napraviš onako kako misliš da je najbolje, bez puno promišljanja, a je li to dobro, to je sada besmisleno analizirati.

Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Mame&Bebe.
(srpanj 2016.)