Prošle je već više od dvije i pol godine otkako ste postali otac, a sada ćete postati otac drugi put. Čestitamo! Jeste li već saznali hoće li Dino dobiti sestricu ili bracu?
Da, dobit će sestru.
Dino je sada taman postao pravi dječačić. Veselite li se ponovo malenoj bebi u kući? Jeste li spremni na sve što bebe sa sobom nose?
Veselimo se jako, pogotovo zato što je curica, pa zapravo ne znamo što nas čeka. (smijeh) Međutim, ipak je puno lakše, sve je, zapravo, spremno jer je gotovo sve ostalo od Dine: od krevetića, kolica do neke robice i igračaka. Naravno da smo puno smireniji, spremniji i sigurniji nego u prvoj trudnoći.
Kako ste Dinu pripremali na bebu? Veseli li se on?
Od prvog dana mu govorimo o seki, i on je već vrlo svjestan njene prisutnosti – nježan je prema njoj i daje puse mami u trbuh. Priča o seki puno, pita kad će izaći i čak joj smišlja imena.
No, dok ne stigne beba, Dino je ipak glavna faca! „Tužakajte“ nam ga malo, kakav je – živahan ili miran, brbljav ili tih, poslušan ili…?
U fazi je kada strašno napreduje i mijenja se doslovno iz dana u dan, ali mogu reći da je vrlo živ i da stalno ispituje naše granice i, ako nismo složni i dosljedni, on će to, kao i svako dijete, iskoristiti. (smijeh) Ono što mi je najdraže kod njega je što već sad jasno pokazuje svoj stav, zna što želi i, što je najvažnije, izrazito je emotivan i pun suosjećanja.
Ide li Dino u vrtić? Voli li društvo i vrtić?
Da, krenuo je već s godinu i pol, ponedjeljak mu je, naravno, najgori dan, ali inače voli ići u vrtić, ima ondje puno prijatelja, a nedavno je krenuo i na sport.
Uz Vaše zanimanje ne ide jednolično radno vrijeme, a to je u nekim kombinacijama idealno za druženje s mališanima. S druge strane, supruga i Vi vlasnici ste produkcijske tvrtke, pa i tu upravljate donekle svojim slobodnim vremenom. Uspijevate li provoditi puno vremena s Dinom? Ili ipak privatni posao uzima svoj danak?
Moram priznati da je teško, dogodi se često da i previše radimo, ali zaista se trudimo odvojiti što više vremena za Dinu, pogotovo vikendom.
Što najradije radite kad ste svi na okupu? Je li trenutno omiljena zanimacija maženje mamina trbuha?
Trbuh je, naravno, broj jedan, ali prije svega puno pričamo s Dinom, nastojimo ga uvijek čuti, i to u svakom smislu. Inače, igramo se, naravno, puno, imamo svoje igre koje smišljamo, Dino voli da mu čitamo i izmišljamo priče, volimo ići u kazalište, u zoološki vrt i igrati se u parku.
Što vam je u odgoju djeteta/djece najvažnije, oko čega se posebno trudite Vi i supruga?
Mislim da je najvažnije osluškivati svoje dijete, biti tu uz njega, davati mu potporu, poticati ga, osvještavati mu emocije i suosjećanje, graditi odnos na povjerenju, ali u svemu tome biti i realan i objektivan. Jednostavno mu nastojimo činiti svaki dan radosnim i sačuvati ga od bilo kakvih traumatičnih iskustava.
Jesu li vam u odgoju važne granice, postavljate li ih jasno Dini? Ili ste popustljivi roditelji koji su skloniji graditi odnos na povjerenju, bez previše ograničenja?
To je, zapravo, najteže ‒ postaviti te granice. Iako se, kao i svi roditelji, borimo s tim, kad se zaista nešto dogovorimo, uglavnom se držimo toga jer znamo da je to najbolje za Dinu.
Tko je strogi roditelj, a tko popustljivi? Zna li Dino od koga može nažicati keksić više ili drugi sladoled u danu?
Ja sam definitivno stroži, iako i ja znam popustiti, pa onda svi skupa jedemo i sladoled i keks i čokoladu! (smijeh)
Vi često glumite u dječjim predstavama, ali ipak više iskustva imate s ulogama za odrasle. Tko je zahtjevnija publika? Za koga je lakše glumiti?
Ne bih rekao da je teže ili lakše, jednostavno je drugačije – s odraslima je to neka posebna suigra i osjećaj katarze, a s djecom je jednostavno neopisiva sreća i radost igranja.
Idu li danas djeca premalo u kazalište, ili imate osjećaj da je taj trend ipak malo u porastu posljednjih godina? Koliko je važno kazalište za one najmlađe?
Mislim da djeca idu dosta u kazalište jer im je to dio izvanškolskih aktivnosti, ali, naravno, uvijek bi mogla i više. Bitno je vraćaju li se oni kad odrastu. Ako da, onda znači da radimo dobre predstave. Uloga kazališta za djecu je nemjerljiva: kazalište uči svemu što je lijepo i pametno, razvija djeci maštu i kreativnost, uči ih toleranciji i stvara suosjećanje – u današnjem svijetu inerneta i medija to je neizmjerno bitno.
Glumci su često među onima koji će reći: „Nadam se da moje dijete neće krenuti mojim stopama.“ Kako Vi razmišljate po tom pitanju? Biste li ipak radije da djeca krenu nekim drugim putem?
Ne razmišljam o tome na taj način, jednostavno želim da je on sretan i da radi ono što želi i što će ga ispunjavati, što god to bilo – moje je da mu nudim što više mogućnosti.
Sigurni smo da Vi posla imate uvijek i na sve strane. Recite nam na čemu trenutačno radite, gdje Vas možemo vidjeti i što možemo očekivati od Vas na poslovnom planu?
Puno je toga. Osim što snimam jedan dugometražni igrani film, paralelno pripremam i svoj kratki igrani film za koji sam napisao scenarij. Uskoro počinjem raditi novu predstavu u Žar ptici u režiji Ivice Boban, a nakon toga novu predstavu Kerekesh Teatra.
No, prije svega, čeka vas jedno divno razdoblje prepuno dječjeg plača i neprospavanih noći! Hoćete li uspjeti biti supruzi na pomoći? Kako iz ove perspektive vidite to razdoblje?
Jaooo, volim ne razmišljati sad još puno o tome. (smijeh) Mislim, svi kažu da tek s dvoje djece vidiš što je pravi kaos, ali, ako smo preživjeli prvi put, preživjet ćemo i drugi. U svakom slučaju, spreman sam, a s Dinom svaki dan treniram nespavanje!
– Mama&Beba studeni 2015.-
