Tata

Zoltan Kabok: Djeco, život je dvorac čije se kule uvijek iznova ruše i grade

Zoltane, prvi ste put u našem časopisu pa ću Vas nakon dobrodošlice upitati jedno pitanje koje često ponajviše zanima naše čitatelje: tko Vam je dao ime i po kome ste ga dobili?
Pa niste prvi koji me to pitaju… razumljivo. Vrlo ili pomalo neobično za ove prilike, ali s obzirom na mađarsko podrijetlo mojih roditelja – ništa čudno. A malo sam i istraživao i došao do podatka kako među prvih petsto muških imena u Hrvatskoj danas živi preko dvjesto osoba koje nose ovo ime. Mojim roditeljima nije bilo nadahnuće neki član obitelji nego… eto tako. Prvo pa muško. (smijeh)

Rođeni ste u Apatinu. Prepričajte nam kakvo ste djetinjstvo imali i čega se najviše sjećate iz tog razdoblja?
Da. Samo rođen. Cijelo sam djetinjstvo proveo u Vodicama, kamo su se moji roditelji doselili kada sam bio vrlo, vrlo mali – i to zbog mojeg zdravlja. Cijeli svoj dotadašnji život okrenuli su naglavce, žrtvujući se i doslovno s dva kofera otišli u nepoznato. Na tome im velika hvala!
Ha, djetinjstvo! Kako mi to sada bezbrižno zvuči s četrdeset šest godina. Nešto najljepše. Vrijeme igre, igre… i opet samo igre. Naravno i učenja, ne samo školskog nego i životnog. Znate, u to vrijeme u Vodicama nije bilo vrtića, pa su uglavnom taj posao obavljali baka-servisi. Kod mene je bio slučaj da mi majka nije radila te je ona smišljala kako provoditi vrijeme. Naravno, najljepše je bilo ljeti kada je ulica bila puna djece – igra do kasnih večernjih sati. Za dječake nemojte ni pitati koja je bio najdraža igračka. Lopta! Nogomet sam igrao kad god i koliko god sam mogao.

Osnovnu i srednju školu pohađali ste u Dalmaciji. Što je najljepše što Vam je Dalmacija dala, što do dana današnjega nosite u sebi?
Iako mi je ime Zoltan, ja sam Dalmatinac od glave do pete. I na to sam ponosan. Mnogi ostaju iznenađeni kada u privatnoj komunikaciji progovorim. Nespojivo im je Zoltan s npr. amo ča! Volim klape, Mišu i, naravno, „bilu boju“. Kako kažu moji prijatelji: „Furešt“ (stranac), koji je postao fetiviji od domaćih. Uz roditelje koji su me odgojili, trudeći se najbolje što su mogli – i na tome im hvala – i sredina formira čovjeka. Znate, teško je kao stranac doći u jedno malo misto gdje svatko svakog zna i prilagoditi se. Nije to lako. Tada su bila malo drugačija vremena. Ali čovjek očvrsne.
Uz Vodice, posebno mjesto u mojem životu zauzima Šibenik. Volim taj grad i žao mi je što nije više napredovao. Između Vodica i Šibenika je trinaest kilometara. Moje srce je podijeljeno, negdje na pola… Oni koji znaju to područje – negdi oko mosta ili poslin, prema skritanju za Martinsku. Uostalom, i supruga mi je iz Šibenika. Prava, fetiva iz Varoši. 

Što ste željeli biti „kad porastete“?
Najprije, kao jako mali, bio sam fasciniran velikim kamionima. Posebno onim koji je odvozio smeće iz ulice. Govorio sam kako ću ja biti vozač – upravo tog kamiona. Što je vrijeme više odmicalo, nogomet je, uz školu, zauzimao veliki dio mog života. Rekao sam: „E to ću biti“ – i promašio, na kraju! 

Kakav ste učenik bili?
Odličan. Od prvog do osmog, a i kasnije. Bio sam „đak-putnik“, jer u Vodicama nema srednje škole, pa se moralo u Šibenik. I ondje sam bio poprilično uspješan, posebno u trećem i četvrtom razredu, kada sam bio jedini muškarac u razredu.

Danas ste ne samo uspješan novinar nego i ponosni otac dvoje djece. Prisjetite se njihova rođenja i osjećaja koji su Vas tada obuzimali.
Da, moja dva zlata – Antun i Lukas. Antun je stariji. Njegov dolazak bio je ritualan u svakom smislu te riječi. Supruga i ja bili smo mlađi. Prvo dijete. Prošao sam uobičajeni tečaj za očeve koji žele biti nazočni na porođaju. I bio sam. Sjećam se dolaska u rodilište i trenutka kada je Antun ugledao svijet. Nešto prekrasno! Osjećaj koji bih preporučio svakome. U trenutku dok nije zaplakao, pred očima mi je kao film prohujao cijeli život. Kao da je netko pomicao slike miješajući karte. Mnogi se pitaju što muževi mogu učiniti u tom trenutku. Ništa! Apsolutno ništa. Ali bitno je da ste ondje, uz ženu, kojoj to psihički znači više i od čega.
S Lukasom je isto bila radost, ali na drugačiji način. On se rodio sedam godina nakon Antuna. Tada ste već iskusniji, stvari promatrate drugačije, ali uvijek vas iznosa ponese jedna euforija rođenja. Sjećam se da sam također trebao biti nazočan na porođaju. No toga je jutra na Svetom duhu bila neka Unicefova inspekcija pa su liječnici očeve (to je moj zaključak) radije ostavili u čekaonici. Tako da sam Lukicu ugledao upravo ondje – u čekaonici. Jedino čega se sjećam bez imalo patetike jesu trnci koji su me prošli.

Upoznajte nas malo sa svojom djecom: kakva su karaktera i što mislite da su naslijedili od Vas, a što od supruge?
Antun i Lukas dva su različita svijeta. Doduše, i razlika među njima je sedam godina. Antun je odličan učenik 4. razreda, savjestan, poslušan, dobar nogometaš NK Zagreba (na to će biti ponosan kada bude čitao), sebe u odnosu na Lukasa doživljava kao „velikog brata“. I istina, Lukas ga tako doživljava: Ali taj vražićak… on valjda gluposti smišlja kada spava. Zaigran, temperamentan, brz (za ručkom ustane valjda pedeset puta od stola), ima ga po čitavoj prostoriji u neograničenim količinama. Ali usto ima svoj stav i spreman ga je braniti do krajnjih granica. No, zato vas nakon svake nepodopštine – ma koliko bili ljuti na njega – „kupi“ svojim zaraznim osmijehom. Neki naši prijatelji kažu kako je Antun karakterom više na suprugu, a Lukas na mene. Možda bi to bila i najbolja usporedba.

Što smatrate najtežim dijelom roditeljskog „zanata“?
Čuo sam da kažu: Mala djeca, mala briga, velika djeca, velike brige. Zasad smo još na onom prvom. Inače, ne volim mantre rekla-kazala dok se u nešto osobno ne uvjerim. Dati neke temelje djeci, od pristojnog ponašanja, ophođenja, svega onoga što će im koristiti kasnije, biti temelj daljnje nadgradnje, važno je u ovoj dobi i vrlo težak posao. Život nije lagan i djecu treba pripremati na to, ali ih isto tako ne treba s time opterećivati. Korak po korak, strpljivo, graditi dvorac. Srušit će se pokoja kula, ali onda je važno sagraditi je ponovo još čvršćom.

Često ste zbog posla riskirali vlastitu sigurnost. Jeste li ikad došli u situaciju da ste pomislili da se nećete vratiti djeci?
Pa uglavnom se ekstremni rizik odnosio na vrijeme kada se djeca još nisu rodila. No, u vrijeme dok je Antun bio malen škakljiva je bila turneja po Africi i „narančasta revolucija“ u Ukrajini potkraj 2004. godine. Nekoliko velikih prosvjeda na Kosovu i u Turskoj. I sada nedavno u Sarajevu. Moj reporterski posao vezan je najčešće za neke „neugodne“ situacije. No o tome ne razmišljam previše prije, nego više nakon toga. S godinama i ponavljanjem sličnih situacija čovjek stekne iskustvo, premda je svaka zasebna za sebe. Ali eto dragi Bog me dosad čuvao.

Što najviše volite raditi sa svojom djecom?
Sve što oni traže od mene. Trudim se koliko mogu. Znate, zbog čestih putovanja ne provodim toliko vremena s njima koliko mislim da bih trebao i zbog toga imam užasnu grižnju savjesti. Onda kada dođem kući i kada čujem s vrata: „Tata! Došao je tata!“ – što biste Vi učinili: otišli se odmoriti? Ma glupost! Pobacaju se igračke po podu i – udri brigu na veselje, svi četvero! Samo je problem nakon toga spremiti ih na spavanje!

Smatrate li se strogim ocem?
Što to znači biti strog otac? Ako to znači dati do znanja u odgoju gdje je crvena crta – onda da! U svakom drugom slučaju ne.

U kojim im situacijama ne opraštate?
Nema tako ekstremnih situacija. Bitno je da odgojna mjera djeluje i da se iste greške ne ponavljaju. Znate, kod Antuna je to puno lakše. S njim se može razgovarati, premda on uvijek dođe sa svojom pričom kad je već, kako bi rekli u Dalmaciji, „sitna ura“. Ali i tada trebate smoći snage i odslušati ga do kraja. Dati savjet. Bitno je povjerenje. Ono se kao i svugdje teško gradi, ali i lako gubi. Jer, ako jednom preskočite tu seansu razgovora, onda će vam dijete sve rjeđe dolaziti s takvim zahtjevom, a to nije dobro. Kod Lukasa je pak situacija malo drugačija. Ali izlazimo na kraj. Učimo svi.

Često nam roditelji kažu da se djeca neće sjećati, kao što se ni oni ne sjećaju, ako ih malo pucnu po guzi. Jeste li Vi ikada dobili batine i jeste li to zaboravili? I jeste li ikada tako kaznili svoju djecu?
Znate kako se kaže: Tko nije zgriješio, neka baci kamen. Svi smo to prošli i kao roditelji se našli u takvoj situaciji.

Ispričajte nam koju od anegdota vezanih uz Vaše mališane.
Za mene i suprugu je svaki dan s njima jedna velika anegdota. Zadnje čega se sjećam u nizu svakako je kada se Lukas dokopao ormara s „didovim“ tabletama. One su uredno složene: za tlak, šećer… i to po danima. Nakon što je Lukica upetljao svoje prstiće, više se nije znalo koje su koje tablete za koji dan. Dobro da je baka to vidjela na vrijeme.
Antun je bio puno mirniji, pa je samim time i teže sjetiti se nekih njegovih nepodopština – iako ih je bilo. Prvo što mi pada na pamet je zgoda kada je bio u Barceloninu nogometnom kampu (inače je strastveni navijač madridskoga Reala). Jednog su dana španjolski treneri koji su radili s klincima pitali njih trideset koliko ih je bilo u jednoj grupi: Tko je najbolji nogometaš na svijetu? Njih 29 je odgovorilo: Messi. Samo jedan nije dignuo ruku. Moj Antun. Treneri su ga tada pitali: A tko je tebi? A Antun odgovori usred Barcelonina kampa: Cristiano Ronaldo! Ili kada smo Antuna upisali na plivanje: bio je toliko očaran naočalama za taj sport da se jednog poslijepodneva, dok je bio kod bake i dide, cijelim Šibenikom prešetao s naočalama za plivanje na očima.

Radijski ste glas i televizijsko lice. Je li se Vašim članovima obitelji bilo teško prilagoditi na Vas u medijima?
To biste trebali njih pitati. Sjećam se kako je Lukas, kada me jednom vidio na TV-u, počeo ljubiti ekran. No šalu na stranu. Mislim da je puno važnije kako organizirati život u tako zgusnutom kalendaru. Mojoj supruzi hvala na potpori i spomenik do neba za trud!

Često čujemo da današnja djeca previše gledaju u televizijske ekrane i računala. Mislite li da hrvatski mediji djeci pružaju dovoljno sadržaja koji bi ih trebao i zadovoljiti i educirati?
Uvijek može biti više i bolje. Mediji donekle obavljaju tu svoju zadaću, iako danas, s pogledom na neka prošla vremena, čini mi se da je to nekako tada bilo bolje. Sjećam se kako smo imali, posebno nedjeljom, Zlatne niti i neke druge specijalizirane emisije. Ono što meni osobno smeta jest još uvijek poprilična količina nasilja koja se prikazuje kroz filmove, u terminima kada je vrijeme za obitelj.

Što biste voljeli raditi a dosad niste imali priliku (privatno i profesionalno)?
Pa teško mi je to sada reći. Volim svoj posao, zaljubljen sam u njega i ne bih ga mijenjao, ali kada bih baš morao, arheologija-egiptologija. Nekako mi je skrivena u srcu.

U kakve ljude želite da Vaša djeca izrastu? Što im od svojih životnih uvjerenja želite „usaditi“, prenijeti?
Želim da izrastu u poštene i dobre ljude. Koji će cijeniti i sebe, ali i druge. I često se znati izdići iznad životne ograde i pogledati preko nje kako bi mogli donijeti pravilne prosudbe.

Da možete vratiti bilo koji dio svojeg života, koje bi to razdoblje bilo – i zašto?
Pa možda rat: vrijeme 1991., 1992., i reakcija na situacije u kojoj se čovjek nađe. Ne kaže se bez razloga: Da mi je one godine, a ova pamet. Ulazili ste u toliko rizične situacije da ste postali svjesni posljedica tek nekoliko godina nakon što ste „odvrtjeli film“. Bilo je tu svakojakih situacija, od odlaska po noći bez pratnje na područje zaposjednute tzv. republike srpske krajine, pregovorima i susreti s ratnim zločincem Mladićem, samovoljan odlazak u Jajce (grad u BiH), koji je tada bio pred padom i gdje su se vodile silovite borbe s velikim ljudskim žrtvama. Ne kažem da bih mijenjao nešto u smislu vaganja bih li ili ne bih postupio kao tada, no sigurno da bih opreznije prilazio takvim izazovima.

Čega se najviše bojite kad je riječ o Vašoj djeci?
Bolesti.

Može li se – i treba li se – djecu zaštititi od većine nevolja ili ste skloniji uvjerenju da svatko treba učiti iz vlastita iskustva?
Teško je to reći. No, ponavljam, važne su dvije stvari: razgovor i povjerenje. Nikoga ne možete sto posto zaštititi od nevolja, ali ga možete na njih upozoriti. Posebno, kao što se naveli u pitanju – kada se uči iz vlastitog iskustva, ali ne isključivo i jedino na takav način.

Biste li voljeli da Vaša djeca nastave Vašim stopama, u novinarstvu?
Iskreno ne bih. Ali djecu ne možete siliti. U tome smislu njihova odluka mora biti autonomna. Vi ih možete podržati ili ne (ovisno od roditelja do roditelja). Naravno, ako se koji od njih dvojice odvaži na takvo što, sigurno da ću ga podržati i pomoći… Premda Antun već sada, kada se zatvori u sobu, igrajući stolni nogomet na glas komentira utakmicu, tako da mi se katkada čini kao da znam kamo to vodi…

Što ih zapravo najviše zanima u životu?
Antuna nogomet… nogomet i ponovo nogomet. Lukasa… svašta! A kada mu ponestane ideja, onda kopira svog bracu.

Uz očinstvo i poslovne obveze, stignete li se posvetiti sebi i supruzi?
Rijetki su to trenuci. Kada ugrabimo malo vremena, vikendom odemo do Zagorja gdje imamo malu kućicu. Maštamo kako ćemo jednog dana kada djeca malo porastu, katkada subotom i nedjeljom otići i sami. Do tada – nigdje bez „privjesaka“. To je naš moto!

Što je po Vama najveća zamka današnjice za obiteljski život?
Ima ih više. Ali recept je jednostavan: razumijevanje, ljubav i tolerancija. Djeca su nadgradnja koja počivaju na tim temeljima. Sve to zajedno čini sretnu obitelj.