Prije godinu dana postali ste otac malenoga Andreja. Kako ste doživjeli taj trenutak? Čega se najprije sjetite kad pomislite na to?
Normalno, kao i za svakog oca, neopisiv trenutak, nešto predivno, predivan osjećaj, ali u tome trenutku nisam ni bio svjestan da sam postao otac. Trebalo je proći vremena da uopće postaneš svjestan da si postao otac. Bio sam prisutan na porođaju tako da se dobro sjećam tog trenutka. Porođaj je bio dug, a time i naporan za moju ženu, znam da sam se osjećao bespomoćno, ali mi je poslije žena govorila da sam joj bio od velike pomoći tako da mi je bilo jako drago da sam bio ondje uz nju. Htio bih svim budućim očevima poručiti da budu na porođaju! Jer bit ćete od velike pomoći budućoj majci.
Naravno da nas takvi događaji u životu uvijek promijene. Koliko je to vas promijenilo? Jeste li očekivali da će jedno malo stvorenje toliko utjecati na vas?
Naravno u tom trenutku nisi ni svjestan koliko će te jedno malo stvorenje toliko ispuniti, koliko će te smiriti, normalno da sada utječe jako puno na mene. Sve ostale stvari su nebitne ili manje bitne.
Dakle, bili ste sa suprugom na porođaju i preporučili biste to drugim očevima! Kako ste doživjeli sve ono što se događalo u rađaonici? Mnogi muškarci kažu da nakon toga suprugu vide drugim očima, je li i kod vas tako?
Pa sigurno da ženu vidiš drugim očima, samo se probaš staviti u njihovu situaciju (iako je nemoguće staviti se u njihovu situaciju), koliko je sam čin poroda težak i iscrpljujući, poslije vidiš koliko su žene snažne osobe, snažnije od muškaraca!
Je li vas mališan puno držao budnima prvih tjedana ili mjeseci? Kako ste vi i supruga izdržavali te neprospavane noći? Je li vam još tko pomagao?
Budući da je žena dojila, nisam se trebao ustajati, tako da sam ja još i dobro spavao. Inače, za nju je to bio iscrpljujući period. Dosta se često budio, tako da je žena bila malo nenaspavana, ali to se kod nje nije primijetilo preko dana jer je moja žena imala ogromnu energiju tako da joj mogu reći: Svaka čast! Nije nam nitko pomagao, supruga je sve to sama iznijela, normalno uz mene.
Što vam je u tom prvom razdoblju bilo najteže, a što vam je davalo snagu da se nakon svega ipak osmjehnete tom malenom biću?
Ma nije ništa bilo preteško, tako da ne znam. A on mi je sam samo svojom pojavom davao snagu da se osmjehnem.
Iza vas je godina dana – razdoblje koje je kod djece prepuno važnih, prijelomnih trenutaka, uspona, padova, razvoja bržeg nego ikada kasnije u životu u tako kratkom vremenu. Koji će vam trenuci zauvijek ostati urezani u sjećanju?
Pa sigurno njegov prvi osmijeh, njegovo istinsko i glasno smijanje.
Budući da često putujete, je li bilo važnih trenutaka koje ste propustili? Što vam je najteže palo?
Pa baš nedavno, kad je prohodao, bio sam na turniru i nije me bilo tjedan dana – i on je baš u tom trenutku prohodao, ali nije da mi je baš tako teško palo, samo sam jedva čekao da dođem doma pa da to vidim uživo.
Žene itekako cijene muškarce koji pomažu kod kuće, osobito kad je riječ o novorođenčetu. Možete li se pohvaliti da ste, koliko ste bili u mogućnosti, pomogli supruzi? Promijenite li i danas pelene ili pomognete oko kućanskih poslova?
Kako da ne! Kad god joj nešto treba, normalno kad sam u blizini, uvijek pomažem. I da, i dalje mijenjam pelene, mislim da se tu ne treba ništa hvaliti, jer mislim da je to i očeva dužnost.
Supruga i vi bili ste u braku pet godina, pa ste tek onda dobili dijete. Otpočetka ste planirali tako ili ste pustili da vrijeme odluči za vas? Je li baš ovo bio pravi trenutak za novu osobu u vašem obiteljskom životu?
Pa može se reći i jedno i drugo. Žena je, kad smo se vjenčali, bila na fakultetu, pa je poslije i dobila posao te je morala stažirati… I tako, da ne nabrajam, nakon svega toga je zatrudnjela i može se reći u pravom trenutku, kada se sve posložilo. Ali da se rodio i ranije, ne bi puno se toga promijenilo.
S godinu dana dijete je već prava mala osoba. Vidite li u Andreju već nekakav karakter? Kako biste ga opisali? Što kaže mama, a što tata – na koga je karakterom?
Žena i ja smo dosta slični karakterom, normalno svako ima nešto svoje, pa tako i on. Mogu reći da je jako živahan, sada pogotovo kada mu je sve novo i kada upoznaje svijet, tako da je kao prava beba.
Hoće li ići u vrtić i kada?
Ići će ili s dvije godine ili čak i kasnije. To sve ovisi o našim obvezama. Još ćemo vidjeti. Znamo da su djeca individualci do treće godine, pa kad već imamo takvu mogućnost, možemo ga kasnije upisati u vrtić radi socijalizacije.
Koja vam je omiljena aktivnost s vašim mališanom?
Sada pogotovo kada je lijepo vrijeme, igra vani.
Koji su vam pak omiljeni zajednički, obiteljski trenuci? Kako volite provoditi slobodno vrijeme?
Ima ih dosta, druženje s cijelom familijom, velika smo familija, tako da Andrej već ima dva bratića i dvije sestrične. Igra s njima je jedinstvena.
Imaju li tata i sin neke svoje, prave muške igre već sada? Maštate li kao gotovo svaki otac o prvom ''hrvanju'' sa sinom, onim grubim, muškim zezancijama, prvom loptanju na igralištu…?
Ma ne još, još je premalen, bit će toga!
Kao sportaš, sigurni smo da će sport, odnosno tjelesna aktivnost, biti važan dio odgoja. Namjeravate li odmalena početi usađivati sinu važnost kretanja? Vidite li već sad naznake pravog malog sportaša?
To sigurno! Tjelesna aktivnost je jako bitna za razvijanje, tako da će sigurno puno vremena provoditi vani. A što se tiče sporta, to je još prerano za uočiti, sad ga puno toga zanima, a jedna stvar je normalno i lopta.
Osim tjelesnoga, tu je i onaj drugi odgoj. Koje su vam vrijednosti važne? Na čemu ćete ustrajati da budete sigurni da ste te osobine usadili u svog sina?
Poštovanje drugih osoba i osobina, jednakost među ljudima bez obzira kakvih je osobina, vjere, rase, imovinskog stanja.
Jedno vrlo općenito pitanje: je li danas teško biti roditelj?
Smatram da je. Roditelji dosta rade, ostane im jako malo vremena koje mogu provesti sa svojim djetetom. Mislim da je to najteže.
I supruga i vi bavite se sportom, pa ste svjesni važnosti zdrave prehrane. Koliko pažnje polažete u zdravu prehranu mališana? Jeste li „ekstremni“ u zabranama (na primjer slatkog) ili samo pazite da jede raznovrsno?
Svjesni smo te važnosti. Držali smo se neke tablice o tome kada početi s nekom namirnicom i evo sada već jede sve. Voli sve jesti, tako da nemamo problema s odbijanjem hrane (barem zasad). Slatko da, ali u granicama, naravno. Svi mi volimo ponekad gricnuti nešto slatko (smijeh).
Kakvi ste vi i supruga kao roditelji: je li jedan „dobri policajac“, a drugi „zločesti“, ili zajedno dijelite obje uloge? Jeste li opušteni ili se uvijek o svemu brinete?
Jednaki smo po tom pitanju. Granica naravno postoji, ne možeš mu uvijek sve dopustiti. Dijete treba zaštititi od opasnih situacija, ali ne strepimo nad njim u smislu da smo mu uvijek iza leđa i ne dopustimo mu, na primjer, da padne.
– svibanj 2015. –
