Dobro, dečki, gospodo, očevi… Na početku ovog intervju prvo nam se predstavite i recite nam tko ste kad niste Zaprešić boysi?
Marko: Otac dvoje djece, sretno oženjen.
Dominik: E sad, kad nisam ZB, onda sam… možda je najbolje reći građanin kao i svaki drugi naše Hrvatske, koji traži i nada se boljem sutra za svoju obitelj.
Ivan: otac, suprug, brat, sin, kum i prijatelj.
Saša: otac dvoje djece: Tije i Marina, Nikolinin suprug, i vojnik
U našoj zemlji svi pjevaju vaše navijačke pjesme. Kad je nastala prva i tko je došao na ideju snimiti navijački hit?
Dominik: Gle, ne možeš u startu znati hoće li biti hit ili ne. Svaka naša pjesma za nas je posebna jer je rađena iz srca, a to dokazuju tekstovi u našim pjesmama, koji nisu ništa drugo nego osjećaji koje kao navijač osjećaš prema svojoj domovini i voljenom klubu, a isti su preneseni u naše pjesme. U razvoju same pjesme najveću zaslugu ima naš trolist, Zdej i Shalla, koji su zaduženi za melodiju, dok je naš Marko autor teksta u svim našim pjesmama.
Ivan: Sve je krenulo spontano, vraćali smo se s jedne utakmice, točnije s gostovanja, i svratili do tadašnjeg prijatelja a sada producenta Shalle u njegov studio. Onako veseli, pjevali smo navijačke pjesme, a on nas je snimio. Kasnije se rodila ideja o spoju dviju urbanih priča, hip hopa i navijača, pa je kao prva nastala Boja mojih vena. Poslije su to prepoznali i drugi, pa su redom nastajale suradnje i pjesme poput Srce vatreno, Samo je jedno i druge, sve do zadnjih samostalnih projekata poput U porazu i pobjedi i Neopisivo.
Saša: Ivan i Dominik su sve rekli.
Pjevate o nogometu, živite za nogomet. Jeste li djecu počeli voditi na stadione?
Marko: Jesam sina, ali ne pretjerano. Bio je svega desetak puta na stadionu.
Dominik: Uglavnom odvedem klince na sportska natjecanja u Zagrebu ili bližoj okolici.
Ivan: Povremeno povedem sina na utakmicu, jer ljubav prema nogometu, klubu i reprezentaciji naslijedio sam od svoga oca koji nas je vodio na utakmice. To isto sad prenosim i na sina.
Saša: Iskreno, još nisam, jer Tia ima osam godina i tek sada je počela pokazivati zanimanje da ju odvedem na utakmicu, a Marin nema još godinu dana i vjerojatno će pokazivati više interesa od Tije jer, naravno, i muško je.
Suvišno je pitati, ali eto: za koga vaši klinci navijaju?
Marko: Naravno za Dinamo i reprezentaciju.
Dominik: To bi bilo najbolje pitati njih.
Ivan: Za Dinamo i Hrvatsku.
Saša: Za Dinamo i hrvatsku reprezentaciju.
Tate navijači stereotipno su okarakterizirani kao tate s čvrstom rukom. Objasnite našim čitateljima jeste li vi, i u kojoj mjeri, nježne roditeljske dušice?
Marko: Mislim da su klinci strogi prema meni, a ne ja prema njima.
Dominik: Nisam ništa poseban ili tata s čvrstom rukom samo zato jer sam i navijač… Otac sam kao i svaki drugi. Mislim da je potrebno anulirati taj stereotip o navijačima kao ljudima drugog redu. Ta se predodžba konstantno gura kroz medije, mada ti isti znaju jako dobro da među tim ljudima koji posjećuju stadione, prate svoju repku ili klub, ima i školaraca, studenata, novinara, doktora, inženjera, menadžera…
E sad, ako se prezentiraš da si menadžer, doktor, onda si sigurno super otac, no ako uz to dodaš da si i navijač, onda si u očima ljudi već okarakteriziran kao “potencijalna opasnost“.
U svakom slučaju tata sam koji sa svojom suprugom živi svaki trenutak kako bi se posvetio svojoj djeci i odgajao ih vrijednostima za koje smatram da će im pomoći u životu, i na taj ih način usmjerio u život.
Ivan: Nismo ništa stroži više ili manje nego ostali očevi, a iskustvo koje smo stekli u navijačkom životu, na putovanjima i u raznim situacijama u kojima smo se našli samo nam pomaže da svoju djecu odgojimo što bolje. A naravno da djeca izvuku i ono najnježnije u nama.
Saša: Pa mislim, i previše nježne dušice, pogotovo prema kćeri.
Kako ste se osjećali kad ste dobili prvo dijete?
Marko: Plakao sam kao kišna godina.
Dominik: Neopisivo!
Ivan: Sretno, ponosno i ispunjeno.
Saša: Bio sam u šoku i nisam mogao vjerovati da sam ja tata. Naravno, pala je i suza.
Sjećate li se tog razdoblja: jeste li bili u šoku, jesu li supruge ludovale od trudničkih želja, jeste li bili na porođaju?
Marko: Gospođa nije baš imala nekakvu želju da budem prisutan, pa sam to preskočio.
Dominik: Ma kako se ne bih sjećao, to su bitni dijelovi mojega života. Ne mogu reći da mi je supruga imala neke specijalne želje, ništa što bi odskakalo od svakodnevnih želja. Bio sam prisutan pri porođaju i jednog i drugog djeteta. Ma to je eksplozija emocija… Doslovno neopisivo!
Ivan: Bilo je ponekad želja poput „zar nije bilo soka od naranče“, ali imao sam razumijevanja. Bio sam na porođaju oba puta, prvi puta sam zaista bio malo u šoku ali bilo je to neopisivo iskustvo.
Saša: Kao što sam rekao, bio sam u šoku, a supruga Nikolina nije bila previše sklona nekakvim posebnim trudničkim željama i bila je iznimno dobra trudnica. Na porođaju nisam bio jer je rodila na carski.
Imate dosta djece „u bendu“. Kako usklađujete očinske zadatke i sve svoje poslovne obveze?
Marko: Za djecu i obiteljska druženja uvijek se mora naći vremena.
Dominik: S obzirom na posao koji obavljam, a to znači dolazak kući poslije 18 sati, ne daje mi previše vremena za druženje s klincima, no supruga i ja uspijevamo sve uskladiti, od treninga, pisanja zadaća, igranja u parku…
Ivan: S obzirom na redovan posao, u vrijeme kad je aktualna priča oko Zaprešić boysa ili se ide na utakmice, zna biti dosta naporno i nemamo baš vremena za obitelj koliko bismo htjeli, ali zato su nam supruge velika podrška.
Saša: Pa iskreno, uz dobru suprugu i međusobno razumijevanje sve se da dogovoriti.
Pomažete li suprugama kod kuće? Kakvi ste općenito supružnici, kako biste sebe okarakterizirali?
Marko: Što se tiče kućanskih poslova, mislim da sam korektan, sve u skladu s vremenom, pa tako stignem npr. objesiti veš ili pospremiti kuhinju.
Dominik: Rekao bih najiskrenije da supruga drži “tri ćoška kuće“. Pomažem supruzi maksimalno koliko sam u mogućnosti, a sve je uvjetovano slobodnim vremenom nakon radnog dana. Kako bih sebe okarakterizirao? Mislim da sam korektan i od pomoći, no konkretniji odgovor na to pitanje trebali biste dobiti od moje supruge.
Ivan: Pomažem, iako ima stvari koje ne radim, no vodim se time da ako zajedno nešto radimo, prije ćemo završiti, pa imamo više vremena za međusobno druženje i druge stvari. Što se tiče odgoja djece i inih stvari koje se očekuju od muškaraca, mislim da supruga može biti zadovoljna.
Saša: Nikolini pomognem bez pogovora većinu onoga što traži od mene i doma sam se nametnuo kao glavni kuhar, ali ima stvari koje stvarno ne volim (peglanje). Evo, sad je na putu, a ja si moram odoru ispeglati, a ne znam kako… ha-ha. Mislim da općenito mora biti zadovoljna.
Priznajte nam, iskreno, opsjedaju li vas obožavateljice?
Marko: Imam samo dvije obožavateljice, a to su moja kći Dora i supruga Tina.
Dominik: Ne.
Ivan: Što je to?!
Saša: Nisam primijetio.
Kako su vaša djeca reagirala na vaše pojavljivanje na televiziji, radiju, posvuda…?
Marko: Vrlo pozitivno. Nekako je sve to išlo postupno tijekom ovih devet godina otkada radimo te navijačke pjesme, pa su se tako i oni u hodu prilagođavali.
Dominik: Rekao bih da su ponosna.
Ivan: Sretni su i ponosni, pogotovo kada npr. u vrtiću sva djeca pjevaju naše pjesme. Na spotu za pjesmu Neopisivo najviše je kadrova upravo naše djece, pa smo ih tako i aktivno uključili u ovu priču.
Saša: Pa doma nema neke velike reakcije jer su odrasli s našim pjesmama i znaju ih sve napamet, ali kad dođe, recimo, Tia iz škole i kaže nam kako djeca pjevaju Neopisivo, ona se pohvali da njezin tata to pjeva i vidim da je onda ponosna i sretna.
Vratimo se još malo na klince. Što je vaš najveći roditeljski strah?
Marko: Da im se nešto ne dogodi a ja im ne mogu pomoći. Često se taj strah manifestira i u snu, pa mogu reći da malo i pretjerujem s tim strahom.
Dominik: Budućnost. Sigurnost.
Ivan: Strah me samo bolesti ili nekih situacija gdje im neću moći pomoći.
Saša: Pa, kao i sve roditelje, bojim se da im se nešto ne dogodi ili da se nedajbože razbole.
Što očekujete od svoje djece i na koji ih način odgajate?
Marko: Da se ponose time odakle su i što su. Moglo bi se reći u domoljubnom duhu, ali i da cijene i poštuju druge ljude. Za sada su moja očekivanja što se tiče djece usmjerena isključivo na školu.
Dominik: Očekujem od svoje djece da prvenstveno budu ljudi, u pravom smislu riječi. Sam odgoj, način na koji supruga i ja podižemo svoju djecu, temelji se na poštenju, pravednosti, ljubavi prema ljudima oko sebe i prema kraju i domovini u kojoj žive.
Ivan: Odgajam ih da znaju što su prave životne vrijednosti, da znaju tko su i što su, da pomažu drugima i da budu pošteni i vrijedni ljudi.
Saša: Odgajam ih da budu dobri, pošteni, iskreni i vrijedni ljudi, da im bude lakše kad odrastu.
Što su vam najvažnije životne vrijednosti?
Marko: Obitelj i prijatelji.
Dominik: Vjera, ljubav, domovina.
Ivan: Obitelj, zdravlje, prijatelji.
Saša: Obitelj, ljubav, sreća, prijatelji.
Biste li više voljeli da vaše dijete postane pjevač ili nogometaš? Što je po vama isplativije u životu?
Marko: Svoj će put sami izabrati. Ja ih mogu usmjeriti i pomoći im, ali svoju životnu strast i ono što bi voljeli raditi u životu isključivo će biti njihova odluka.
Dominik: U životu je najisplativije biti pošten i pravedan čovjek, i tome djecu odgajam. Ne bih volio da mi djeci budu prioritet pjevanje ili igranje nogometa, mislim da su to sporedne stvari u životu. Ponajprije bih volio da mi djeca budu školovane osobe, a pjevati ili igrati nogomet mogu uvijek.
Ivan: Nogomet ili bilo koji drugi sport svakako je zdraviji, ne samo fizički nego i psihički za razvoj djece, ali i odraslih. Manje je bitno što je isplativije.
Saša: Pa prvenstveno mislim da je bitno što dijete voli, bio to nogomet, pjevanje ili nešto drugo, a ja ću ga kao roditelj podržati u tome.
Jeste li i sami sportski tipovi? Ako jeste, koji se sportom bavite?
Marko: Naravno, od malih nogu. Kao dijete sam prošao cijelu omladinsku školu današnjeg NK Intera , a i donedavno sam igrao za veterane. Naravno, radi se o nogometu.
Dominik: Sportski sam tip, no slabo aktivan u zadnje vrijeme.
Ivan: Volim sport i fizičku aktivnost, a aktivno sam igrao i nogomet.
Saša: Pa, volim sport, i dok sam bio mlađi, okušao sam se u više sportova, od kojih najviše u ragbiju, sad mi je najveći domet da što češće s Markom iz grupe trčim par krugova oko kvarta.
Što najviše volite raditi sa svojim mališanima?
Marko: Odvest ih u kino. Ali ne zato jer je to moja želja, nego zato jer to njih najviše veseli. Naime, znaju da uz kino ide i posjet McDonaldsu.
Ivan: Zabava broj jedan je kupanje,a volimo otići u kino i Zoološki vrt.
Saša: Najviše ih volim nasmijavati jer sam slab na njihov osmijeh i sreću.
Koji je omjer curica i dječaka u grupi?
Saša: Imamo tri kćeri i pet sinova.
Jeste li ikad prije u životu maštali o glazbenoj karijeri?
Marko: Ne, nikada, sve je došlo nekako spontano. Iako se tu ne radi o karijeri, nego više to doživljavam kao hobi, ali kao hobi u kojem istinski uživam.
Dominik: Nisam.
Ivan: Nisam, ne maštam ni sada, mi nismo glazbenici.
Saša: Ne, nikad prije, sve je ispalo spontano, a i sada je to prvenstveno iz nekakva gušta i druženja s dobrim prijateljima s kojima imam iste interese i uživamo u tome što radimo.
Gdje se vidite za pet godina? Planovi za karijeru?
Marko: Vidim se točno tu gdje jesam.
Dominik: Bilo što prognozirati bilo bi nezahvalno. I ovu sada aktualnost nismo planirali, tako da ćemo vidjeti što nosi sutra.
Ivan: Nema tu karijere, moja karijera je na mome poslu. Ovo bi se uz utakmice na koje idemo godinama moglo nazvati hobijem, mi svoju ljubav i iskustva kroz te pjesme dijelimo s drugima, istovremeno budeći u ljudima nacionalni naboj i ponos. To ćemo raditi i dalje.
Saša: Pa ne gledam tako daleko. Živim dan za danom, pa što bude. Zdravlje prije svega.
Što iz svojega iskustva, da možete vratiti vrijeme, nikada ne biste ponovili?
Marko: Možda neke greške u životu ne bih ponovio, ali ništa ne bih promijenio ako bi to utjecalo na ovo što imam danas: dvoje prekrasne djece i suprugu.
Dominik: Nemam takvih iskustava.
Ivan: Da mogu vratiti vrijeme, nikad ne bih više uzeo kredit u švicarskim francima.
Saša: Pa ne znam, nemam nekih toliko velikih loših iskustava da bih poželio vratiti vrijeme. Ali definitivno kao Ivan ne bih uzeo kredit u švicarskim francima.
Vaš savjet koji biste voljeli da vaša djeca poslušaju?
Marko: Samo da ne budu naivni u životu.
Dominik: Biti pošten, pravedan, korektan.
Ivan: Da se brinu jedan za drugoga u životu, da budu ponosi tko su i što su i da budu dobri ljudi.
Saša: Da budu takvi kakvi jesu, prvenstveno da slušaju sebe, da budu uporni u svojim nastojanjima.
Što će biti vaš savjet u pogledu njihovih budućih simpatija?
Ivan: Za sina će vjerojatno biti „samo naprijed“, a ti kćeri stoj.
Marko: He-he, vidi odgovor pod „Ivan“.
Dominik: Savjet? Volio bih da im buduće djevojke prakticiraju iste vrijednosti i uvjerenja kao i oni sami.
Saša: Za kćer bolje da ne razmišljam, barem za sad, a za sina nije problem.
Jeste li još uvijek nježni i romantični prema svojim ljepšim polovicama?
Marko: Paaaaa, zna se i to dogoditi.
Dominik: Naravno.
Ivan: Ako želite dug i dobar brak, nježnost i romantika moraju biti prisutni, a i dobro je za odgoj djece.
Saša: Nježan jesam ali, iskreno, nisam baš preveliki romantičar, no povremeno me primi pa Nikolinu iznenadim.
Što odlikuje pravog muškarca? Nabrojite pet riječi koje biste istaknuli kao najveće muške vrijednosti?
Marko: Odlučnost, inteligentnost, samopoštovanje, strast i ljubav prema bližnjima.
Dominik: Radišnost, odlučnost, pravednost, odanost, sigurnost.
Ivan: Pošten, vrijedan, emotivan, dobar otac, duhovit.
Saša: Dobar suprug i otac, poštenje, tolerancija, upornost, inteligencija.
– rujan 2014. –
