Gabriela upravo ovih dana slavi svoj, kako ga mame vole nazvati, polurođendan. Šest mjeseci je iza Vas, mame Žanamari. Što se u tom razdoblju najviše promijenilo, što stara Žanamari ne bi nikad mogla zamisliti a nova redovito radi?
Prije nego što sam upoznala svog muža Marija, nisam nikad pomišljala imati bebu – ono za ozbiljno. Više je to bilo u smislu «jednog dana, u dalekoj budućnosti» i generalno nisam uopće bila majčinski tip. Tepanje bebama svojih frendica mi nije padalo na pamet.
U trenu kad je Gabi došla na svijet, potpuno sam se promijenila. Ne samo da me je količina ljubavi i brige za svoje dijete totalno pokosila nego sam počela razvijati jake osjećaje prema svim bebama.
Čak mi je divota kad vidim bebe na televiziji, u filmovima, serijama… beba je prvo što primijetim i ekstremno sam osjetljiva na bilo što što bebe proživljavaju. Gledala sam, recimo, ponovo film Intervju s vampirom, i u trenu kad Brad Pitt ugrize malenu curicu za vrat da ju pretvori u vampiricu, malena ima tako stvaran izraz boli na licu da sam morala zaustaviti film dok se isplačem i smirim.
Ne djelujete neispavano i umorno. Znači li to da je Gabi mirna, nezahtjevna beba?
Pa zapravo je obrnuto, Gabica je dosta zahtjevna, pogotovo kad je hranjenje posrijedi, tako da je borba s njom, ali moja je sreća da odlično funkcioniram u stresnim uvjetima. Kao da mi stres podiže energiju i potiče volju za borbom. Izazovi me drže na životu.
Doduše, podočnjaci su tu bez obzira na svu tu energiju i majčinski instinkt koji me guraju kroz dane, ali trudim se da to ne pokazujem i da se sredim, makar sama sebi i svom mužu.
Iako ne izlazim skoro nikako, bitno mi je držati do sebe, sakriti podočnjake, nabaciti osmijeh i živjeti u trenutku, jer Gabi će samo jednom biti beba, i bez obzira na to koliko nekad bilo teško, želim uživati u svakom trenutku njenog postojanja, ali u isto vrijeme rasti i biti bolja u svakom pogledu.
Žao mi je kad žene izgube volju za životom, kad se zapuste i nikad više ne budu ono što su bile prije djeteta. Nije istina da je nemoguće biti ona stara, ne dajte da vas stare generacije uvjere u suprotno.
Uz opcije koje postoje danas, programe vježbanja, prehrane, vitamine i slično, žena može bez problema kratko nakon porođaja biti ona stara, barem izvana – i još i bolja! Vrijeme je supermama!
Možete li Gabi bez problema ostaviti nekom na čuvanje ili se teško odvaja od Vas? Uspijevate li imati dovoljno vremena za sebe?
To nikako. Ne volim ju ostavljati nikome, a nemam ni neku veliku potrebu za tim. Ako baš moram nešto obaviti, ostavim je mužu, a ako imamo svirku, onda bake nastupaju! Ali to nikad nije duže od dva sata. Za sebe imam jako malo vremena. Ulovim po 15-ak minuta ako Gabi zaspi, pa brzinski nešto uradim za sebe: pojedem ručak, isfeniram se, i tako… te uobičajene stvari.
Dojite li još uvijek?
Dojila sam isključivo do prije mjesec dana, kad sam ubacila i dohranu jer sam imala osjećaj da mi presporo dobiva na težini. Trebalo je neko vrijeme muke da prihvati bočicu, ali sada, kad smo to «pobijedili», ide nova borba – kašice!
I dalje dojim, ali se izdajam kako bih imala kontrolu i viziju koliko je zapravo popila i da ju ne zbunjujem. Lakše je kad sve dobiva na bočicu. Kad joj mijenjam izvor hrane, zbuni ju to i teško ju je nagovorit da papa.
Kakvo je iskustvo za Vas bio porođaj? Što Vam je najviše ostalo u sjećanju? Je li suprug bio s Vama?
Suprug je u svemu sa mnom, pa je tako bilo i na porođaju. Doduše, nije smio ući unutra na samom početku, kad sam i proživjela najtežih pet sati pod umjetno izazvanim, bolnim trudovima koji su dolazili u razmacima od doslovno minutu. Nisam imala dovoljno zraka niti za pričati, a kamoli ispuštati neke druge zvukove boli.
Znam da sam samo poslala poruku svom ginekologu da zove bolnicu i traži epiduralnu, jer ja nemam snage pričati nego samo tipkati. Na svu sreću, moj je doktor zvao bolnicu i riješio da me «spase» epiduralnom.
Kad sam ju dobila, plakala sam nekih sat vremena od sreće što sam još uvijek živa i zahvaljivala cijelom osoblju rodilišta, a anesteziologu ću zapamtiti ime za cijeli život!
Tek tada me je sestra pitala hoće li mi doći muž, a ja sam u svoj toj boli zaboravila da on jadan čeka kat ispod da ga zovu unutra. Tada je došao i čekao sa mnom idućih šest sati da bude vrijeme za guranje. Kad je došlo vrijeme za to, bio je prava podrška i davao mi upute za disanje, nije pao u nesvijest kad je izašla bebica i uspio je baciti čak i jednu fotku Gabice isti tren kad je izašla na svijet. Njemu je to bio super doživljaj.
Rekao je samo da se uplašio za moj život u nekim trenucima kad sam se počela tresti. Doktori su bili divni. Dvojica su mi pomagala izgurati Gabicu. Zapamtila sam jednu stvar: da žena ima puno više snage za porođaj ako šuti i čuva snagu. Žene koje urlaju samo si odmažu i odgađaju sam porođaj.
Je li Vam u prvim danima suprug bio od velike pomoći ili se, poput nekih muških, nije baš odmah snašao u novoj ulozi? Tko Vam je još pomagao?
Mario se maksimalno trudio. On je i inače osoba koja ima nestvarno mnogo strpljenja, tako da je i u trudnoći sa mnom dao svoj maksimum. Moji su roditelji bili u blizini i pomagali nam oko adaptacije stana za dolazak bebe. Sama se ne bih u tom stanju mogla nositi s majstorima i kaosom preuređivanja.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Mame&Bebe. (studeni 2015.)
