Vaše priče

Volonterski projekt: Ispričat ću ti priču


Ispričat ću ti priču o djevojkama koje su malim hrabrim lavovima vratile priliku da opet budu djeca.

Jednom davno… ili možda ipak ne baš tako davno, u jednom velikom gradu živjelo je šest djevojaka. Mnogi bi rekli da se i nisu puno razlikovale od drugih i da su svoje dane provodile sasvim uobičajeno poput drugih djevojaka. Ipak, bilo je jedno mjesto koje su otkrile a na kojem više nisu bile poput drugih bile su posebne. Mjesto koje su pronašle i nije toliko tajno: mnogi ondje spavaju, posjećuju prijatelje, rade, neki kratko ondje čak i žive, ali….nije ondje kao kod kuće. To je mjesto dječja bolnica, a mališani koji tamo svrate i borave više su od mališana oni su veliki hrabri lavovi.

Bore se, snažni su, vjeruju i nije ih ničega strah. Ali ponekad u bolnici zaborave kako je biti dijete. Djevojke su odlučile vratiti našim malim hrabrim lavovima priliku da budu bezbrižna djeca. Njihova želja pretvorila se u stvarnost jednog utorka. Stigle su na odjel, otvorile prva vrata i ušle u dječju sobu. Kad su se pogledale, nisu se mogle prepoznati: jedna se pretvorila u vuka, druga u lovca, treća u baku, a četvrta (već pogađate) u pravu pravcatu Crvenkapicu! Dok je crveni plašt naše junakinje lepršao sobom, riječi su im dolazile same od sebe i one su pričale i glumile tu staru priču... Od tog dana svakog utorka čarolija se ponavlja: djevojke se pretvaraju u kraljevne, šumske i vodene životinje, velike dinosaure, palčice, strašne vukove i nespretne majmune.

One su bile svi likovi najpoznatijih svjetskih bajki, a djeca…..Djeca su se opet gromoglasno smijala, izvodila razne smicalice kako bi baš njihov lik bio glavni junak priče i borila se za prava nestašnih vukova i dinosaura. Gdjekad znaju navijati da dobri djed izvuče repu, brinuti se kako će mali miš pobjeći od velikog lava ili nagovarati kraljevnu da održi obećanje koje je dala žapcu.
Voljna su i pomoći vili Amalki da spasi malo lane i reći Kuhači što danas treba skuhati. Često imaju želju upoznati se s nekim od likova da bi ga priupitala zašto je nešto napravio u predstavi ili otkud mu hrabrosti! Djevojke nekad i zapjevaju, pa ih mališani prate na glazbalima ili se pridruže u pjevanju. Tada se zvuk pjesme proteže hodnicima odjela, a i sestre znaju zapucketati prstima kad dođe red na stih: „Kad si sretan, prstima pucketaj ti!”

Djevojke nekad vide hrabre male lavove u teškim trenucima, trenucima ispunjenima injekcijama, pregledima, terapijama, s licima ispunjenima bolom ili tugom. Djeca nekad imaju težak dan, dan kad je hrabrom lavu teško biti tako jako hrabar. Jednom su došle u sobu djevojčici koja je plakala majci na rukama, otimala se i jecala.
Majka je svojim pogledom upućivala djevojkama molbu da ostanu, u nadi da taj dan može ipak biti drugačiji malo lakši, malo veseliji. Čarolija u početku nije dolazila do djevojčice, no djevojke svojim tihim glasovima i smirenim pokretima nisu odustajale.
Kako je priča odmicala, mir se počeo širiti i njezin je plač postajao sve tiši i tiši. U toj priči djevojke su bile mačke, mačke koje su pokušale poslati poruku o hrabrosti i prevladavanju teškoća. Kad je predstava završila, mala djevojčica nije plakala nego je raširenih očiju pratila lutke te pitala može li ona „podragati macu“ i poigrati se s njome. Osušiti suze na dječjem licu i razvući osmijeh preko malih zubića koji tek niču najveća je nagrada za sav trud koji djevojke ulože. One daju svoje vrijeme, daju svoje ruke koje šivaju lutke, daju svoj um koji smišlja priču, glas koji oživi predstavu. I za to malo što su dale, dobiju djetetov osmijeh i pljesak roditelja. Ta slika odzvanja u sjećanju jače od najgromoglasnijega pljeska.

Djevojke poznaju djecu poimence: Ivana, Marko, Maja, Alen, Nika, Iva, Domagoj, Niko... Znaju njihove navike, želje, što ih ljuti, a što ih posebno veseli. Oni su posebni, svatko na svoj način, i mogu nas puno toga naučiti. Jedan dječak naučio je djevojke kako ne ispričati priču koju bi svakog utorka pripremile, jer je baš svaki utorak sa svojim dosjetkama promijenio priču prije nego što je ona i počela.
Jedna je djevojčica naučila djevojke koliko su njihovi likovi zapravo čarobni i snažni jer je svakoga od njih htjela upoznati i saznati nešto više o njima, a jedan je pak dječak naučio kako davati dobre povratne informacije jer bi nakon pozorno odgledane predstave uslijedile pozitivne i negativne kritike. 

Roditelji ovih mališana svakoga utorka s nestrpljenjem iščekuju kada će krenuti čarolija, jer utorkom umjesto hrabrih lavova gledaju svoju djecu. Oni su katkada najglasniji u razgovorima s likovima, a zna se dogoditi i da u pola priče djevojke otkriju da su zapravo osmislile izvrsnu predstavu za odrasle jer se svi roditelji gromoglasno smiju dok djeca u čudu gledaju. I oni su ponovo postali djeca.
Kada u sobu ulaze Zlatokosa, medvjed, kornjača Tika, najotmjeniji div u gradu ili pak Zelena bubamara, sve na trenutak stane, gasi se televizija, djeca se vrlo lako odriču tableta i mobitela, a u sobi kreće prava mala pustolovina. Djetinjstvo je u toj bolnici utorkom u punom jeku.

Kada čarolija nestane, ove djevojke nasmiješena lica izlaze iz bolnice i postaju šest predanih volonterki koje toga dana mogu reći: „Napravile smo nešto veliko djeca su opet bila djeca.”


 

Priča iza priče
Tako su nam, bajkovito kako najbolje znaju, svoju priču ispričale djevojke koje svojim bajkama uljepšavaju svaki utorak bolničke živote djece oboljele od malignih bolesti. Ispričat ću ti priču volonterski je projekt koji je započet u ožujku 2012. pod okriljem Pedijatrijskoga psiho-onkološkoga centra u sklopu Zavoda za dječju onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti Zagreb. Mentorica je ovog projekta specijalistica kliničke psihologije Marta Benko, a u projektu trenutačno sudjeluje šest volonterki studentica i magistrica psihologije, koje svojim trudom i vremenom pokušavaju povećati kvalitetu življenja djece tijekom hospitalizacije i donijeti osmijeh na lica mališana.

Vesele volonterke su Mirna Čagalj, Lucija Čoga, Antonia Ćosić, Ivana Glavaš, Katarina Lončarić i Ana Mužak. One svaki utorak uprizore terapijsku priču te je taj dan izvode u svim sobama na odjelu, a same izrađuju paravan, lutke i kostime.

Pričanjem i uprizorivanjem priča za djecu i njihove roditelje na Odjelu dječje onkologije i hematologije, gdje se nalaze djeca predškolske i rane osnovnoškolske dobi oboljela od malignih bolesti, život ove kronično bolesne djece postaje kvalitetniji. Volonterke pod vodstvom mentorice rade na smirivanju i osnaživanju djece te im pomažu naučiti kako se suočavati sa situacijom u kojoj se nalaze. Da bi bile što uspješnije u tome, odlučile su primijeniti znanja koja su dobile tijekom studija psihologije te odabrale pripovijedanje kao alat u svom radu.

Pripovijedanje, naime, pomaže razvoju mašte onoga koji sluša, ali i onoga koji pripovijeda, a pored toga utječe i na razvoj govora te na emocionalni, socijalni i kognitivni razvoj. Nadalje, postoji tehnika u psihologiji pod nazivom terapijske priče. To su priče koje pomažu djetetu vratiti izgubljenu psihičku ravnotežu. Emocionalnu neravnotežu u djetetovu životu može izazvati bilo što: bolest, selidba, ljutnja, agresivno ponašanje, nesigurnost, strah... Terapijsko pričanje priča nježan je i lagan a opet učinkovit način rješavanja problema s kojima se djeca susreću u svakodnevnom životu i u vlastitom razvoju.
Te priče omogućuju djeci putovanje kroz maštu, aktivno sudjelovanje u vlastitom razvoju umjesto prihvaćanja gotovih lekcija ili uputa za ponašanje. Terapijske priče u simboličkom obliku sadrže situacije koje dijete proživljava, a djeluju preko razumijevanja situacije na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Naime, kroz terapijsku priču djeca se poistovjete s nekim likom i preko njega uče nova ponašanja, strategije i rješenja problema. Priče omogućuju obraćanje djetetovim unutarnjim potencijalima traženje snage u sebi, vjerovanje u uspjeh i težnja ostvarenju cilja.

Iako su u mogućnosti dolaziti jednom tjedno, rad u bolnici traje cijeli tjedan. Pripremanje predstava poseban je zadatak, ali i izazov. Potrebno je jako puno vremena i mašte kako bi se kvalitetno izradile lutke i paravani. U projekt Ispričat ću ti priču volonterke unose puno ljubavi koja ih vodi i daje snagu i za neke teške trenutke s kojima se susreću. Iako djeci u bolnici vraćaju bezbrižnost djetinjstva, bolest s kojom oni u tim trenucima žive njihova je stvarnost. Tijekom predstava i druženja s njima, djeca nerijetko prolaze kroz jake bolove i teška stanja. Njihova patnja neizbježno utječe na volonterke i a intenzivni osjećaji koji se javljaju nekad su velik teret, no snaga koju djeca tada pokazuju, kažu volonterke, uči ih kako da i budu jače. 

„Naš je rad primarno orijentiran na djecu i njihove potrebe, no učinci naših priča često zahvate i roditelje djece koja su na odjelu,“ govori volonterka Antonia. „Odnos koji kontinuiranim dolascima stvaramo s roditeljima iznimno je važan i u našem odnosu s djecom. Roditelji djecu pripremaju kada mi dolazimo i vesele se utorku jer, kažu, svoje dijete rijetko vide toliko zainteresiranim i sretnim kao kada ulaze likovi iz predstave u sobu.“

Kako sve priče mogu imati terapeutski ili ozdravljujući potencijal, ove volonterke trude se svakom pričom doprijeti do djece na odjelu. A s obzirom na to da ovo rade već tri godine, da na djecu na očigled utječu, sigurni smo da rade odličan posao.

Više o priči možete saznati, a i vidjeti, na FB stranici Ispričat Ću Ti Priču i Youtubeu kanalu: Ispričat Ću Ti Priču. A djevojkama se možete i javiti na e-adresu: ispricatcutipricu@gmail.com


Tekst: Lucija Čoga i Antonia Ćosić