Mali Niko ima četiri godine. Imate li osjećaj, kad ga pogledate, kako je vrijeme samo prozujalo? Kažu da po djeci najbolje vidimo kako vrijeme prolazi – osjećate li se tako?
Ma naravno, to znaju svi koji imaju djecu. Meni je žao što zaboravljam toliko toga, ali zajedno se Maja i ja prisjećamo.
U ove četiri godine stalo je, sigurni smo, puno smijeha, plača… Sjećate li se uopće kako je to bilo kad ste postali otac? Kakvi su Vas osjećaji preplavili?
Sjećam se vrlo zorno i plastično. To je bio toliki šok da to ipak ne mogu zaboraviti. 5. siječnja 2011. Ujutro smo išli na kontrolni pregled i ostali na hitnom carskom rezu. Na dan Snježne kraljice na Sljemenu, na dan kada se rodila Janica Kostelić, rodio se i Niko. Zvijezde bi trebale biti naklonjene.
Jeste li bili uz suprugu Maju na porođaju? Tko je bio hrabriji? Je li Vam to bilo šokantno ili sasvim prirodno?
Takav je bio plan. Ali kako je bilo strke zbog visokog tlaka i jurnjave na operaciju, dr. Mario Podobnik me pogledao, vidio kako sam blijed i izbacio ispred vrata. Problem je što su vrata bila potpuno staklena pa sam sve promatrao s „krive“ strane. Doslovno krive, jer sam vidio sve. Čuo sam glazbu, vidio rezove i kako su iz neke crne rupe na trbuhu izvadili njega krvavog i kmečavog. Za neku minutu do dvije bio mi je u naručju. Za nekih dan-dva došao sam sebi. Dakle, Maja je bila kulerica.
Neupitno je da nas klinci oduševljavaju sami po sebi. No, što Vas je u njegovu razvoju dosad najviše oduševilo: prvi koraci, prve riječi, rečenice, prvo penjanje na tobogan?
Ne mogu izdvojiti. Mislim ipak koraci, jer je malo kasnije prohodao pa mi je to bio veliki uspjeh. Toga se najzornije sjećam kako se samo jednom odvojio od stolića i odgegao – uz krezubi osmijeh i kovrčave plave uvojke.
Ide li u vrtić? Voli li boraviti u njemu ili mu to nekad teško pada? Voli li društvo?
Da, ide u vrtić. Nažalost, baka-servis je daleko. U Slavoniji i Dalmaciji. Iako dolaze često i trude se pomoći što više mogu, vrtić je s godinu i devet mjeseci postao realnost. Inače bismo čekali do treće godine. Ide u vrtić, ali nije oduševljen njime. Ali nalazimo ga sretnog i zadovoljnog kad dolazimo po njega, naročito ako je Klara ondje. Društvo obožava. Vito, Bartol, Vita i Roza najbolji su mu prijatelji. I da, opet moram Klaru naglasiti.
Što biste rekli, kakav je Niko kao mala osoba? Je li povučeno ili otvoreno dijete? Voli li se umiješati u gužvu ili držati po strani? Koje osobine već sad vidite u njemu?
Na mamu je više, povučeniji je. Ja sam bio kolovođa, on nije. No, u posljednje je vrijeme sve otvoreniji. Treba mu 15 minuta prilagodbe, i onda se igra sa svakim djetetom ili odraslom osobom. Dobar je, silno tvrdoglav, gotovan, skitnica, ne radi scene, ni jednom se nije bacio na pod…
Da se malo našalimo. Što kažu rodbina i okolina, na koga je mali?
Na mamu. Ne vjeruju da je moj. Evo pogledajte fotografije i vidjet ćete da su svi u krivu. Isti ja.
Vi zbog posla puno putujete. Kako je Niko to prihvatio? Ljuti li se katkada, kao što to četverogodišnjaci već znaju, zato što tate nema onda kad bi on baš htio graditi kule od legića?
Naviknuo se. Nema problema, glavno da mama nikuda ne ide, ali lako se odvaja od nas i često provodi vrijeme kod dide i bake. Ali moj posao je takav da preko dana imam više slobodnog vremena nego navečer ,tako da nema govora o manjku provedenog vremena zajedno.
Kako Vi podnosite tu razdvojenost? Čujete li se redovito kad ste na putu? Što Vam najviše nedostaje?
Najgore mi je bilo za vrijeme Majine trudnoće i prve godine njegova života. To je bilo užasno. Nisam mogao normalno razmišljati. Sada kada je veći, nekako je lakše jer nije bespomoćan i zabavi se. Sam sjedne za laptop, otvori ga, pokrene Skype i nazove me, tako da nema problema.
Imaju li tata i sin neki svoj ritual koji se ne propušta kad je tata kod kuće?
Hvala Bogu, sve više hoće igrati nogomet. I ne voli braniti – znači neće biti golman. To su već dvije dobre stvari. Ganjanje i igra čudovišta je naše. Uz to, moram graditi željezničku prugu svaki dan, tako da je discus hernia sigurna za koji mjesec.
Jedno sasvim otrcano pitanje: gledate li utakmice sa sinom? Komentirate li s njime utakmice? Da, znamo da je još malen, no pokazuje li zanimanje za to?
Samo hokej, jer mu je to zanimljivo zbog jurnjave i tučnjave, ali ne još u nekom ozbiljnijem obimu jer kao da još uvijek ne shvaća poantu svega toga. Malo ga jedino muči što je led klizav i kako ne padnu. Voli i formulu 1.
Ima li omiljenog sportaša? Jeste li ga upoznali s njim?
Nema, jedino Ivana Balića pozna. On ga je čak i nosao i igrao se s njim jer mu to leži. I sam ima dvoje djece i zaista je očinski tip pa su se bili skompali.
Gleda li tatu na televiziji? Komentira li poslije, kaže li je li tata bio dobar?
Da, to kuži. Svaki put kada prođemo pokraj Prisavlja viče da je to televizija i da tata tu radi. Gleda me na Dnevniku i uvijek pita u koliko sati me može gledati. Zadovoljan je. Kad je bio manji, znao je ljubiti ekran i vikati u televizor „dođi kući“.
Slobodno vrijeme danas je prava dragocjenost. Imate li ga dovoljno? Kako ga provodite kad ste u krugu obitelji?
Ok je, uvijek može bolje. Pošaljite Bruni Kovačeviću jedan broj ovoga, he-he. Vikendi su nažalost rijetkost. Mogao bih ih nabrojiti na prste jedne ruke – mislim, kada sam slobodan cijeli vikend. Uglavnom idemo u Slavoniju mojima ili ljeti, naravno, u Omiš. Ali zato mama ima slobodne vikende i sve nadoknade i nema gdje ih nema.
Dočarajte nam kakav ste otac!
To ćete njega morati pitati kada odraste. Ili ženu. Mmmm… možda bolje nju ne.
Što bi, pak, rekao Niko, kakav je tata?
Tata je onaj koji provodi disciplinu u našoj maloj obitelji, stoga je tu i tamo tata „zločest“. Inače ocjena bi bila, nadam se, dobra. Ma glavno je da se njemu posvetim i tada je sve super. Kada negdje „odlutam“, tada je problem i dobijem bukvicu s obje strane.
Što smatrate najvažnijim za djetetov zdrav razvoj, u psihičkom i fizičkom smislu?
Mirna situacija u obitelji. Nema svađa pred njim ni slučajno. Užasno bitno. Naravno da ne treba naglašavati boravak vani. Ovisnik je o biciklu i ponekad se zaista bojim za njega što sve izvodi na njemu. Navodno je važno i da jede.
Koje su vam obiteljske vrijednosti najvažnije? Polažete li puno u tradicionalne vrijednosti ili u one modernije? Supruga Maja i Vi zajedno ste još od fakultetskih dana, najprije je došlo na red vjenčanje, a tek onda dijete. Sve je nekako išlo „tradicionalnim“ redom.
Ne bih rekao tradicionalnim nego isplaniranim. Malo sam prepedantan u nekim stvarima i neće me baš puno toga u životu iznenaditi. Ja tradicionalan nisam; Maja je malo više. Obiteljske vrijednosti da, ali nema to veze s tradicionalnim. Ne ručamo u podne.
U današnje vrijeme, kad je sve virtualno dostupno, brinete li se kako ćete svog sina zaštititi od svega što vreba u tom svijetu? Istina, sad se čini da je to daleko, ali iz generacije u generaciju mališani se sve ranije upoznaju s internetom, Facebookom…
Moj je već upoznao igrice na računalu i baš me briga što o tome tko misli. Igra ih pola sata dnevno nakon konzultacija s okulistom. Ja sam sa svojih trideset šest zaljubljenik u iste i mislim sve najbolje o njima – sve dok uz to igra nogomet i se bavi nekom stvarnom aktivnošću. A s obzirom na to da malac vozi bicikl i planinari, ne vidim problem. Niko će imati sve što i drugi. Zbog rata i financijske situacije kao klinac nisam mogao imati sve i znam kako je to kada netko ima npr. kompjutor, a ti nemaš. On će imati.
Naravno da će dijete samo odlučiti, ali kojim biste sportom potajno željeli da se mališan bavi? Koji biste sport preporučili roditeljima za mališane? Smatrate li da je sport u životu mališana važna stvar?
Volio bih da se bavi košarkom ili tenisom. Ali ne budem prodao sve da ode u Ameriku, a i moja visina ne daje nadu da će biti Jordan. Iako on kaže da će biti vozač formule 1 ako mu pilotska karijera propadne. Sport u životu mališana iznimno je važna stvar, prvenstveno radi zdravlja, držanja, dobro usmjerenog viška energije, kompetitivnosti, prihvaćanja da su i porazi dio života. Niko se još uvijek ljuti kad gubi.
– svibanj 2015. –
