Iza Vas je skoro sedam mjeseci majčinstva – osjećate li se već kao profesionalka ili i dalje učite svakoga dana nešto novo?
Recimo to ovako: svaki put kad pomislim da su mi se neke kockice napokon posložile, pojavi se nova informacija, novi autoritet, nova spoznaja ili zaključak koji me iznova katapultira natrag na početak. Mislim da je majčinstvo doživotni izazov koji nije moguće apsolvirati. Premda bih se, eto, usudila reći da sam napredovala od faze kada nisam znala ni kako se mijenjaju pelene, još uvijek se smatram početnicom.
Osjećate li koliko Vas je Fabijan promijenio i u kojem pogledu?
Bit ću brutalno iskrena i reći da prije njegova rođenja nisam imala osjećaj da mi išta fali. Željela sam dijete, planirala sam ga, ali sam istodobno jako voljela svoj život onakav kakav je bio. Osjećala sam se ispunjenom, uživala sam u slobodi i samostalnosti i u tome da smo muž i ja jedno drugome cijeli svijet. No, kad se Fabijan rodio, on je sve to podigao na razinu o kojoj nisam mogla ni sanjati! Ispunio je najsitnije pukotine za koje nisam ni znala da postoje. Oplemenio me u neizrecivom smislu. Ukratko, on se rodio, a ja sam se preporodila.
Kad pogledate unatrag, što Vam je ostalo u sjećanju kao najdojmljivije od njegova rođenja do danas?
Plave oči. Znam da sve novorođene bebe imaju plave oči, ali njegove su bile toliko plave da je čak i sestra u rodilištu to komentirala. S tim da je Ivanu i meni to iznenađenje bilo dodatno, jer smo oboje smeđooki.
Fabijan je jedno živahno dijete! Je li uvijek takav? Naslućujete li već sada njegov karakter?
Fabijan je prilično živahno i vedro dijete. Traži punu pažnju. Voli ljude i socijalnu interakciju. Trenutačno nije solo igrač, ali pokušajte mu oduzeti igračku za koju se u tom trenutku zainteresirao, sručit će na vas bijes dostojan grčkih bogova… Inače, fizički, ni karakterno, ne podsjeća na muža, ni na mene. Skroz je svoj!
Vaš je suprug nogometaš i donedavno je bio na Islandu. Je li se tu što promijenilo? Kako funkcionirate i koliko Vam znači pomoć bliskih ljudi?
Kad smo doznali da čekamo bebu, bili smo na Islandu, ali u međuvremenu su nam se prioriteti promijenili i sada smo oboje u Zagrebu. Ivan je vrlo posvećen tata koji proporcionalno s vremenom postaje sve spretniji i povezaniji s Fabijanom, a ja sam više nego zadovoljna što tome mogu svjedočiti. Osim njega, tu je baka-servis, naša osobna dea ex machina koja se stavila na raspolaganje od prvog dana i uvelike nam pomaže u svakodnevnoj logistici.
Već ste se vratili na kazališne daske. Je li se teško prebaciti iz jednoga u sasvim drugi svijet – kako ste i sami napisali na Instagramu – ujutro mama u parkiću, a popodne diva na pozornici u svečanoj haljini i sa svečanim make upom? U kojem se izdanju bolje osjećate?
Dobro sam izvagala svoju odluku o povratku na posao. Na strani povratka našli su se čvrsta i uhodana podrška u obliku baka-servisa, fleksibilno radno vrijeme i činjenica da se u prvih pet mjeseci Fabijanova života on i ja nismo odvojili ni na pet minuta. Bila sam u pravoj izolaciji, njegova i Božja! A sada "žongliram". Još se uvijek učim raspoređivati energiju, s tim da je okosnica svega uvijek Fabijan. Lijepo je maknuti se, prekinuti rutinu trenirke i parkića i napuniti baterije kako bih se djetetu vratila kao (još) bolja mama. Ali najiskrenije – i u najsvečanijem izdanju – samo želim maknuti sa sebe frizuru, skinuti šminku i vratiti se svojem usnulom djetetu.
Iako se o tome često ne govori, koji Vas dio majčinstva nije posebno oduševio?
Nije me oduševio oporavak od carskog reza. Operacija je prošla super, kompletno osoblje u rađaonici bilo je fenomenalno i puno podrške. Za vrijeme operacije bila sam budna i neposredno nakon nje osjećala sam se odlično. No kad sam napustila intenzivnu, shvatila sam da je počeo pakao… Ukratko, u carskom rezu nema ama baš ništa carskoga! Gotovo mi je teško povjerovati da postoje žene koje bi ga izabrale radije nego prirodan porođaj.
Što Vam je najvažnije pružiti Fabijanu? Što mu želite bez pogovora usaditi odgojem? A što nećete nikako tolerirati?
Važno mi je da zna da ga mama, čak i onda kad je ljutita, tužna i kad se boji, bezuvjetno voli. I da je uvijek tu za njega. Usrećilo bi me kad bi jednog dana izrastao u zdravog, zadovoljnog čovjeka koji razmišlja svojom glavom i svjestan je svojih emocija. Što neću tolerirati…? Hm, bolje da ne kažem ništa, da si ne bih danas-sutra skočila u usta…
Intervju u cjelosti pročitajte u časopisu Mama&Beba.
(prosinac 2017.)
