Priča s porođaja (prva) : Ana je prvorotkinja. Cijelu trudnoću mirovala je zbog krvarenja u ranoj fazi trudnoće. Unatoč strogom mirovanju, porođaj je počeo ranije nego što se očekivalo. Zbog dodatnih komplikacija u porođaju (pupčana vrpca omotana oko bebina vrata), učinjen je hitan carski rez.
Priča s porođaja (druga) : Ivana je također prvorotkinja. Do začeća je došlo umjetnom oplodnjom. Trudnoća je prolazila uredno, a onda je porođaj krenuo u 33. tjednu trudnoće. Beba je rođena s niskom porođajnom težinom. Tri tjedna provela je u inkubatoru. Ultrazvukom mozga liječnici su ustanovili krvarenje prvog stupnja.
Priča s porođaja (treća) : Marija je majka dvoje djece. Ovo je njezin treći porođaj. Prilikom porođaja beba je zbog svoje veličine dugo prolazila kroz porođajni kanal i ostala bez kisika. APGAR je bio 5/7. Ultrazvukom mozga ustanovljeno je krvarenje drugog stupnja.
U ovim pričama riječ je o neurorizičnim trudnoćama i neurorizičnoj djeci. Termini su to koji izazivaju strah i paniku i plaše roditelje.
Što je to neurorizik i tko su neurorizična djeca?
Neurorizik predstavlja sve one rizike koji mogu biti uzroci oštećenja, ali ne moraju nužno dovesti do njih. Faktori neurorizika su razni, od genetskih do okolinskih, ali se najčešće vežu uz:
prerani i/ili otežani porođaj,
nisku porođajnu težinu,
APGAR manji od 7,
višeplodnu trudnoću,
krvarenje u djetetovu mozgu,
hipoksiju i
konvulzije.
Neurorizično dijete je svako dijete rođeno iz trudnoće opterećene nekim od faktora rizika, a čine ukupno 10% novorođene populacije. Kod neurorizične djece osobito ugroženu skupinu čine prijevremeno rođena djeca.
I dok se kod neke djece unatoč rizičnim čimbenicima razvoj odvija nesmetano ili uz blaže teškoće prolaznog karaktera, kod jednog broja djece posljedice mogu ostati trajne. Dakle, neurorizično dijete nije nužno i dijete s teškoćama. Međutim, termin „neurorizik“ nalaže sustavno praćenje cjelokupnog djetetova razvoja i, prema potrebi, uključivanje u neke od oblika terapeutskog rada.
Prvi pokazatelji teškoća u razvoju
Usporeni motorički razvoj, povišen ili snižen mišićni tonus (hipertonus i hipotonus) prvi su pokazatelji da je djetetov mozak pretrpio neku traumu. Roditelji u ranoj fazi djetinjstva mogu prepoznati odstupanja od normalnog razvoja.
Iako kod prerano rođene djece govorimo o korigiranoj kronološkoj dobi te im toleriramo blaže zaostajanje u razvoju, ako dijete ne može sjediti, puzati ili hodati, to će dovoljno zabrinuti roditelja da potraži stručnu pomoć. Tada će se vježbama stimulirati živčani sustav da oštećene živčane puteve zamijeni novima, što znatno može ublažiti nastale teškoće.
Tu mogućnost možemo zahvaliti plasticitetu mozga. Naime, u trenutku rođenja razvoj dječjeg mozga nije dovršen nego se u prvih nekoliko godina života, pod utjecajem iskustva, ubrzano razvija i mijenja, te dijete uči mnoštvo novih stvari. U slučaju ranih ozljeda mozak koristi proces plasticiteta u svrhu obnavljanja ili prevencije oštećenja pojedinih funkcija. Međutim, oštećena se funkcija neće razviti bez vanjske stimulacije.
Stoga je nužna bogata i strukturirana okolina koja će omogućiti modeliranje razvoja i maksimiziranje djetetovih potencijala.
Dječica iz naših triju priča također su imala teškoće na području motorike. Sva su bila uključena i praćena od čitavog tima stručnjaka koji se bavio tada najvažnijim poslom – osposobiti dijete za samostalno hodanje. I sva su ta djeca napravila svoje samostalne korake.
Važnost kontinuiranog praćenja
Osim motoričkog razvoja, koji je uočljiv i nestručnom oku, iznimno je važno kontinuirano pratiti cjelokupni razvoj svakog djeteta s neurorizikom, budući da se stvarne posljedice traume mogu uočavati i pronalaziti i nakon što dijete svlada prve korake i ne moraju biti vezane samo uz motorički razvoj.
Sustav registracije i praćenja djece s neurorizikom tek je u začetku, pa izostaje organizirano stručno praćenje djece i savjetovanje roditelja, koji su ostavljeni svojim procjenama sve do polaska u školu. Roditelji često cijelo predškolsko razdoblje provedu bezbrižno, ne razmišljajući o tome da, osim motorike, njihovo dijete na još nekim područjima svog razvoja osjeća posljedice teškoća koje su se javile tijekom porođaja.
I djeca iz naših priča u svom vrtićkom, predškolskom i školskom razdoblju susrela su se s različitim teškoćama. Dijete iz prve priče prve znakove hiperaktivnosti počelo je pokazivati već u vrtiću. Konstantan nemir i nemogućnost da se usredotoči na trenutnu aktivnost pratili su ga cijelo predškolsko razdoblje. Problemi su se intenzivirali kada je krenulo u školu. Šetalo je po razredu za vrijeme sata, neprestano pričalo, a bilježnice su bile pune nedovršenih rečenica i riječi u kojima nedostaju poneka slova. Tek su tada roditelji potražili pomoć.
Teškoće djeteta iz druge priče također pronalazimo već u predškolskoj dobi. Već tada je to dijete odbijalo sve aktivnosti koje zahtijevaju uporabu olovke, nije moglo samostalno zakopčati gumbe ili zavezati vezice na cipelama. Roditelji se nisu previše zabrinjavali oko toga, a tete u vrtiću nisu prepoznale da to dijete ima teškoće na području fine motorike. Djeca, naime, spontano vole šaranje i crtanje. Aktivnosti tog tipa odbijaju ako im one predstavljaju određenu teškoću.
Dijete iz treće priče imalo je nešto veće teškoće na području motorike. Prohodalo je negdje oko druge godine života. U vrtićkom je razdoblju bilo uloženo puno truda u „dotjerivanje“ pravilnih pokreta i vježbe fine motorike, dok je u predškolskom razdoblju naglasak stavljen na grafomotoriku. Polaskom u školu uočene su još i teškoće s čitanjem i slušnim pamćenjem.
Kao što je vidljivo iz navedenih primjera, neke neurorazvojne teškoće kao što su hiperaktivnost, nedostatak pažnje, nespretnost, teškoće s čitanjem, pisanjem i računanjem, i teškoće u ponašanju mogu se uočiti već u predškolskoj dobi, ali se kao takve ne prepoznaju ili zanemaruju.
Ako je dijete nespretno, nesamostalno u hranjenju, odijevanju i obuvanju, nezainteresirano za crtanje, loše drži olovku, ne može rezati po crti ili loše boji unutar označenog prostora, nema dovoljno razvijen govor, kratkotrajno zadržava pažnju, često mijenja sadržaje interesa, ne završava započete aktivnosti, voli se osamljivati, teže ostvaruje kontakt s vršnjacima, teže pamti riječi pjesmica, i slično, ne treba čekati školu u kojoj će sve to „naučiti“. Čekanjem se gubi dragocjeno vrijeme.
Rana detekcija i intervencija važna je zbog činjenice da djeca svladavaju vještine i znanja određenim redoslijedom te je bitno započeti s vježbama poticanja razvoja prije nego što kod djeteta nastane značajno zaostajanje za vršnjacima. Praćenje i poticanje svih faza razvoja omogućit će formiranje sigurnog i samopouzdanog djeteta koje će znati iskoristiti svoj razvojni potencijal i razviti se u sretnu i ispunjenu osobu.
FAKTORI RIZIKA KOJI DJELUJU PRIJE POROĐAJA:
konzumiranje alkohola, pušenje, majčina pretilost, majčina dob, izloženost toksinima ili otrovima (lijekovi, olovo),majčine infekcije u trudnoći (ospice, HIV, rubeola), stres
FAKTORI RIZIKA KOJI DJELUJU TIJEKOM POROĐAJA:
prerani porođaj, otežan porođaj, niska porođajna težina, APGAR manji od 7, višeplodne trudnoće, zdravstveno stanje novorođenčeta (npr. anemija)
FAKTORI RIZIKA KOJI DJELUJU NAKON POROĐAJA:
periventrikularna leukomalacija (hipoksično-ishemično oštećenje periventrikularne bijele tvari mozga u nedonoščadi najčešći je uzrok neurorazvojnih odstupanja u djece), krvarenje u mozgu, hipoksija, novorođenački meningitis, majčina depresija, manjak brige za dijete, kašnjenje u razvoju funkcija očekivanih za dob
NEKE NEURORAZVOJNE TEŠKOĆE:
kromosomske abnormalnosti (npr. Downov sindrom), senzorna oštećenja (vida i sluha ili teškoće senzorne integracije), hiperaktivnost, nedostatak pažnje, emocionalne teškoće, nespretnost, teškoće s čitanjem, pisanjem i računanjem, teškoće u ponašanju, cerebralna paraliza, autizam, mnoge druge nesvrstane teškoće
Stela Horvat, prof. defektolog
Nataša Čičin-Šain, prof. defektolog
Kabinet za razvojnu podršku "Korneo"
