Vaše priče

Rekli su mi da će Ivana umrijeti, a ona je izrasla u veliku i lijepu djevojčicu


Božena Dolenc u 25. tjednu trudnoće na svijet je donijela „Palčicu“ Ivanu – bebu koja bez bolničkih aparata nije mogla živjeti. Liječnici su malenoj prognozirali kratak, bolnički život. No mamina ljubav, trud i vjera podigli su i oporavili sitnu djevojčicu od 480 grama te poslali u obiteljski dom gdje danas raste u ljubavi, zdravlju i sreći...
tekst: Božena Dolenc; foto: privatni album

Vjerojatno kao i svaka žena na svijetu, željela sam postati majka!
Unatoč svim dobrim zdravstvenim nalazima i tri godine pokušavanja, odlučili smo krenuti na potpomognutu oplodnju! Dvije inseminacije i dva ivf postupka, i eto konačno toliko željene trudnoće!
Točno se sjećam: kad sam podizala krvne nalaze bete hcg, kojom se utvrđuje trudnoća, čekala sam na šalteru i kad sam vidjela rezultat, od sreće sam vrisnula, a ljudi su me samo začuđeno gledali pa sam im onako usput rekla: „Ljuuudi, pa ja sam trudna!“ Veselju nije bilo kraja!
Povećane kontrole jer je to trudnoća potpomognute oplodnje uz moju hipertenziju! Sve je bilo u najboljem redu, čak je i moj visoki tlak bio pod kontrolom!

Sve do tog dana trudnoća je tekla sasvim normalnim tokom! Naime, taj dan kad se moja Ivana rodila nisam ni sanjala da će do toga doći! Ipak je to bio 25. tjedan trudnoće! Ujutro toga dana primijetila sam čudan iscjedak i odmah se javila svojem liječniku. Na pregledu je ustanovljeno da sam se počela otvarati i pod hitno sam hospitalizirana.

Preuranjeni porođaj

Dobila sam lijekove i sad je samo trebalo mirovati, međutim počeli su se javljati trudovi. Kasnije, na četvrtom pregledu tog dana, doktor je ustanovio da sam se sve više počela otvarati i da je sam porođaj već počeo.

U tom trenutku izmiješali su mi se svi mogući osjećaji: od nevjerice do tuge i straha. Suze su nekontrolirano tekle... nisam bila ni svjesna da me pravi šok tek čeka. Na porođaj mi je došao i pedijatar da me obavijesti što se sad događa s mojom bebom. Svaka njegova riječ parala mi je srce na tisuću komadića. Rekao je da je to mala gestacijska dob trudnoće, jako mala porođajna težina bebe, niti jedan organ još nije razvijen, da će moja beba – ako uopće preživi porođaj – živjeti svega sat-dva.
Užas... željela sam da me taj tren nema, da umrem skupa sa svojom bebom. Uz taj košmar od misli porodila sam se. Nisam čula da je beba zaplakala, nisam znala je li cura ili dečko. 

Krštenje za oproštaj

Odmah su mi dali anesteziju da me očiste kad je pedijatar ponovo došao. Nadala sam se da ipak nosi neke dobre vijesti, kad opet novi udarac: pitao me želim li da u bolnici pokrste dijete jer može umrijeti svaki tren.
Šok, šok pa onda i tupa bol obuzeli su moje tijelo. Budući da živim kršćanskim duhom, pristala sam, ali nisam stigla reći ime jer sam od anestezije zaspala.
U tom sam trenu željela da se više nikad ne probudim. Ipak sam se probudila i saznala da sam rodila majušnu curicu, tešku svega 480 grama i da su joj dali ime Ivana.

Premještena sam u bolničku sobu gdje sam, zbog anestezije, opet utonula u san. Buđenje... otvaram oči i vrtim film od prethodne noći. Suze su krenule, za njima i neizdrživa bol. Stigla je doktorica koja je preuzela dnevnu smjenu.
Rekla mi je: ''Gospođo, vaša beba sama diše već punih devet sati, bez ikakvih pomagala.''
Gledala sam je u nevjerici, ne vjerujući u ono što sam čula. Moja beba ipak je živa! 

Borba za preživljavanje

U dogovoru s liječnicom, Ivana je hitno premještena u KBC Rebro u Zagrebu, i tu počinje naša priča. Liječnici mi nisu davali pozitivne nade, rekli su mi da s djetetom živim iz sata u sat, iz dana u dan.

Nakon tri dana Ivana više nije mogla sama disati. Prikopčana je na respirator i tako je živjela dva i pol mjeseca. Imala je krvarenje mozga drugi na treći stupanj, problema s crijevima, jetrima, imala je otvorenu rupicu kraj srca, prošla je lasersku operaciju očiju i niz drugih komplikacija...

Kako smo iz Varaždina, unajmili smo stan u Zagrebu da mogu svaki dan dolaziti k njoj. Gledajući je u inkubatoru – prikopčanu na respirator i razne cjevčice – srce me boljelo, a oči su se punile suzama. Ali sam se ipak prisilila i pričala joj priče, smijala se i govorila što je sve čeka kad dođe doma, koje ljepote joj nosi svaki novi dan.

Božja milost odvela nas je kući

Malo-pomalo ona se nekim čudom počela oporavljati i tako je nakon dugih pet mjeseci i pet dana izišla iz bolnice i došla doma. Sjećam se kad je doktorica na Rebru, koja ju je vodila, rekla da sutra idemo doma.
Vrištala sam i skakala po sobi, pa plakala, ali ovaj put radosnice. 

Eto nas sad doma: ima 4600 grama, redovite kontrole i mukotrpan rad neurorazvojne gimnastike.

Ime koje joj je doktor dao, Ivana, ostavila sam joj, jer ime Ivana znači Bog je milostiv. Jer Bog je uistinu milostiv i mogu reći da i u najtežim trenucima treba vjerovati u njega!
U cijeloj ovoj priči potpora i moralna podrška bližnjih i vjera u Boga zaista rade čuda.