Bebe i mališani

Razvojne teškoće kod prijevremeno rođene djece


Prije tridesetak godina za veliku većinu prijevremeno rođene djece jedva da je bilo nade za preživljavanje. S medicinskim napretkom to se na svu sreću promijenilo. Danas će preživjeti 90 posto nedonoščadi, i to većinom bez težih posljedica (djeca rođena nakon 26. tjedna trudnoće).

Prijevremeno rođena djeca zahtijevaju posebnu medicinsku skrb. Najraniji dio djetinjstva provode u inkubatorima dok ne ojačaju za samostalan život. Međutim, i njihov kasniji razvoj zahtijeva pojačanu skrb i praćenje jer se u prijevremeno rođene djece često i kasnije pojavljuju razne razvojne teškoće. Svijest o potrebama prerano rođene djece nije dovoljno razvijena, a takva djeca čine 5 posto novorođene djece u Hrvatskoj.

Što je preuranjeni porođaj i koji su njegovi rizici?

Za trudnoću ćemo, između ostalog, reći da je normalna i uredna ako se završi porođajem između 37. i 42. tjedna trudnoće. Porođaj koji započne prije 37. tjedna smatra se prijevremenim. Veću vjerojatnost za prijevremeni porođaj imaju žene kojima je i prethodna trudnoća završila prijevremenim porođajem, žene koje nose blizance ili veći broj djece, ali i žene koje imaju bakterijske infekcije ili šećernu bolest.

Prerano rođena djeca ubrajaju se u neurorizičnu skupinu djece iz više razloga:

- niska porođajna težina

- APGAR manji od 7

- krvarenje u mozgu

- hipoksija (nedostatak kisika)

Sam pojam „neurorizika“ upućuje na mogućnost pojave nekih razvojnih teškoća, ali ne moraju nužno dovesti do njih. Zdravstvene posljedice čak je i liječnicima teško predvidjeti, a dugotrajne prognoze vrlo su nezahvalne zbog činjenice da se poneke teškoće počinju iskazivati tek u predškolskoj ili školskoj dobi. Neke blaže posljedice kao što su slaba koordinacija, koncentracija, teškoće učenja, ako budu prepoznate na vrijeme, pravilnom i pravovremenom reakcijom mogu biti uspješno prevladane. Stoga je neizmjerno važno pratiti razvoj prerano rođene djece tijekom cijelog ranog djetinjstva (do polaska u školu).

Kronološka i korigirana djetetova dob

Kako bi roditelji nedonoščeta mogli pratiti razvojne tabele, a samim time i razvoj svog djeteta po područjima, važno je razjasniti ta dva termina. Kronološka djetetova dob je njegova stvarna dob i računa se od datuma njegova rođenja te ne ovisi o preuranjenom porođaju.

Korigirana dob je imaginarna djetetova dob. To je stvarna (kronološka dob) umanjena za vrijeme koje je dijete trebalo provesti u maternici, ali nije zbog preuranjenog porođaja.

Računa se tako da se od stvarne (kronološke) dobi oduzmu tjedni preuranjenosti. To je važno budući se razvoj prijevremeno rođenog djeteta prati u odnosu na njegovu korigiranu a ne kronološku dob. Korigirana dob u pravilu se računa do djetetova drugog rođendana i treba ju naglašavati pedijatrima i drugim stručnjacima koji prate razvoj nedonoščeta.
 

Prvi pokazatelji teškoća u razvoju

Usporeni motorički razvoj, povišen ili snižen mišićni tonus (hipertonus i hipotonus) prvi su pokazatelji da je djetetov mozak pretrpio neku traumu. Roditelji u ranoj fazi djetinjstva mogu prepoznati odstupanja od normalnog razvoja. Iako kod prerano rođene djece govorimo o korigiranoj kronološkoj dobi te im toleriramo blaže zaostajanje u razvoju, ako dijete ne može sjediti, puzati ili hodati, to će dovoljno zabrinuti roditelja da potraži stručnu pomoć. Tada će se vježbama stimulirati živčani sustav da oštećene živčane puteve zamijeni novima, što osjetno može ublažiti nastale teškoće. Tu mogućnost možemo zahvaliti plasticitetu mozga. Naime, u trenutku rođenja razvoj dječjeg mozga nije dovršen nego se u prvih nekoliko godina života, pod utjecajem iskustva, ubrzano razvija i mijenja, te dijete uči mnoštvo novih stvari. U slučaju ranih ozljeda mozak koristi proces plasticiteta u svrhu obnavljanja ili prevencije oštećenja pojedinih funkcija. Međutim, oštećena funkcija neće se razviti bez vanjske stimulacije. Stoga je nužna bogata i strukturirana okolina koja će omogućiti modeliranje razvoja i maksimiziranje djetetovih potencijala.

Važnost kontinuiranog praćenja

Osim motoričkog razvoja koji je uočljiv i nestručnom oku, iznimno je važno kontinuirano pratiti cjelokupni razvoj svakog djeteta s neurorizikom, budući da se stvarne posljedice traume mogu uočavati i pronalaziti i nakon što dijete svlada prve korake i ne moraju biti vezane samo uz motorički razvoj.

Sustav registracije i praćenja djece s neurorizikom tek je u začetku, pa izostaje organizirano stručno praćenje djece i savjetovanje roditelja koji su ostavljeni svojim procjenama sve do polaska u školu. Roditelji često cijelo predškolsko razdoblje provedu bezbrižno ne razmišljajući o tome da, osim motorike, njihovo dijete na još nekim područjima svog razvoja osjeća posljedice teškoća koje su se javile tijekom porođaja.

Neke neurorazvojne teškoće, kao što su hiperaktivnost, nedostatak pažnje, nespretnost, teškoće s čitanjem, pisanjem i računanjem, teškoće u ponašanju, mogu se uočiti već u predškolskoj dobi, ali se kao takve ne prepoznaju ili se zanemaruju. Ako je dijete nespretno, nesamostalno u hranjenju, odijevanju, nezainteresirano za crtanje, loše drži olovku, ne može rezati po crti ili loše boja unutar označenog prostora, nema dovoljno razvijen govor, kratkotrajno zadržava pažnju, često mijenja sadržaje interesa, ne završava započete aktivnosti, voli se osamljivati, teže ostvaruje kontakt s vršnjacima, teže pamti riječi pjesmica i slično, ne treba čekati školu u kojoj će sve to „naučiti“. Čekanjem se gubi dragocjeno vrijeme. Rana detekcija i intervencija važna je zbog činjenice da djeca svladavaju vještine i znanja određenim redoslijedom te je bitno započeti s vježbama poticanja razvoja prije nego što kod djeteta nastane značajno zaostajanje za vršnjacima.

Prerano rođena djeca svoju borbu ne završavaju izlaskom iz inkubatora ili rodilišta. Njihov razvoj potrebno je i dalje kontinuirano pratiti, poticati i stimulirati. Roditeljska svijest i rana intervencija pravi su put do dobro razvijenog i naprednog djeteta.

 

Autorice teksta:

Nataša Čičin-Šain, prof. defektolog

Stela Horvat, prof. rehabilitator