Vaše priče

Priča s porođaja: Jedna mama i dva različita porođaja

388pogleda

Mama Biljana Matijević podijelila je s nama priču o svoja dva porođaja – dva potpuno različita iskustva, oba posve drukčija od svih o kojima je, kao i sve trudnice, čitala…

Foto: privatni album

 

Sjećam se onih zadnjih tjedana trudnoće kad pokušavam zaspati, pa svaku večer završim do jedan, dva ujutro čitajući na internetu iskustva s porođaja. Najgore moguće što sve buduće mame rade. Pokušavamo se pripremiti na najstrašniji događaj koji dolazi nakon devetomjesečnog blaženog stanja. I koliko god se trudile pronaći priču i iskustvo koje će nas pripremiti za porođaj, desi se upravo to da svaka žena ima jedinstvenu priču i sasvim drukčije iskustvo od svih o kojima je čitala.

Takva je i ova priča. Još jedno iskustvo jedne mame i dva sasvim različita porođaja.

Moja priča kreće kada sam doznala da imam gestacijski dijabetes. Nisam do tada imala iskustva s dijabetesom i nisam se ni tada zabrinjavala jer su mi rekli da će proći nakon porođaja. Imala sam granično povišen šećer u trudnoći i nitko mi nije točno mogao reći zašto je možda opasan za bebu ili mene. Sve se činilo kao još jedna izmišljotina modernog doba.

Godine 2014. to je značilo da ću tjedan dana prije termina biti hospitalizirana i da ću roditi, ako beba sama ne krene, induciranim porođajem do 40. tjedna trudnoće. Taj smo tjedan i beba i ja bile pod kontrolom sestara i doktora, kao i sve ostale trudnice s istim ili drugim problemima. Svaki pregled pokazivao je da sam uloživa za prst. To je značilo da beba ne namjerava uskoro van. Doktori su se izmjenjivali kao i dani mog boravka u bolnici, ali i cimerice koje su rađale i odlazile doma sa svojim bebicama, a moja beba u trbuhu i ja smo tako zajedno čekale.

 

Moje epizode

Doktorica Košec, voditeljica odjela za trudnice u Vinogradskoj, jako draga i prije svega stručna osoba koja je imala i strpljenja i volje i dozu humora kojim bi me svaki put umirila i ohrabrila na sve što nas čeka, odredila je vrijeme kad induciranje kreće ‒ u subotu 15. 2. 2014. u 00.00h. Ni uz cijeli plan porođaja i dogovoren termin i vrijeme nitko nije mogao predvidjeti kako će se beba roditi. Tada sam se po tko zna koji put sjetila paničnog čitanja iskustava drugih žena, birala priču prema kojoj sam zamišljala svoj porođaj.

Postupak je takav da odete na pregled, pa klistir, onda wc i tuširanje pa potpuno čisti popijete dva prsta ulja iz čašice. Tako nešto gadno nisam u životu popila. I kako ja na sve reagiram odmah, tako sam u ponoć i jednu minutu dobila prve trudove.

Nakon neprospavane noći s trudovima koji traju od ponoći, ricinusova ulja, klistira koji pomaže stanjivanju cerviksa, marširanja bez pauze od ranog jutra do pola sata prije posjeta, doktorica mi na pregledu govori da sam i dalje uloživa za prst. To znači da sam otvorena manje od prsta, a porođaj kreće kad se žena otvori 10 prstiju. Ja sjedim uplakana i pitam ih zašto moja beba ne želi van, a doktorica predlaže neku injekciju koja otvara cerviks, ili sam barem tako shvatila. Injekcija odmah djeluje i trudovi postaju neizdrživi, a ja dobivam uputu da se ne odmaram nego da – HODAM!

I napokon, moja beba koja toliko jako ne želi izaći – IDE VAN!

Moje se stanje sad već pratilo kao neka serija čijeg bi se broja epizoda posramila i Santa Barbara. Legla sam na stol, doktor me pregledao i rekao da sam uloživa za prst. Kako??? I dalje zabetonirana!!! U tom sam trenu vikala da trud dolazi i da me netko primi za ruku jer je sad već ozbiljno boljelo. Glavna sestra primila me za ruku i grčevito sam ju stisnula, a u trenutku dok je trud trajao, doktor me pregledavao. Sjećam se da su bolovi prošli, na mom licu vidno se ocrtavalo olakšanje, a doktor je imao zaprepašten izraz lica. Zbunjen me pitao jesam li ja to osjetila. Naravno da jesam. A on je i dalje zbunjena pogleda pitao je li me boljelo dodatno jer me upravo rukom otvorio na četiri centimetra.

To je navodno najbolniji način porođaja.

I dok mi je doktor objašnjavao da jako dugo nije imao pacijenticu s toliko visokim pragom tolerancije na bol, vodenjak je puknuo i ja sam bila spremna za rađaonicu. Iako sam satima i satima proučavala bezbroj iskustava s porođaja, prvi sam put čula da postoji opcija ručnog otvaranja.

 

Spašavanje mame Biljane

Svi su se razišli i nastavili sa svojim poslom, doktor mi je rekao da pojedem neku čokoladicu da dobijem snagu, na što sam ja odgovorila da imam gestacijski dijabetes, a on se nasmijao i rekao: „Nemate vi ništa, vi sada samo rađate. Slobodno pojedite čokoladicu i popijte vode pa se vidimo se u rađaonici. Ovo će biti jedan zanimljiv porođaj…“J

U rađaonici me ručno otvorio na šest prstiju i tako mi uštedio desetak sati čekanja. S obzirom na moju iznimno visoku toleranciju na bol, nije preporučio epiduralnu iako imam pravo na nju, nego mi je odlučio dati lijek na bazi morfija koji ne umanjuje bol, već bol postaje sporedna, nevažna.

„Jeste li gledali film spašavanje vojnika Ryana?“

„Jesam.“

„E, pa sjećate se one scene kad su mu rezali nogu? Tad je bio pod utjecajem morfija i boljela ga je briga što mu rade. Taj ćete lijek vi dobiti.“

„Može, doktore!“

Za nekoliko sekunda osjećala sam olakšanje. Vraćao mi se osmijeh od uha do uha, gledala sam svog muža i tako iscrpljena smijala sam se. Soba mi se vrtjela, dolazio je jedan trud, pa drugi, i boljelo je još jače, a mene je bilo baš briga.

„Jesu ti prestali trudovi?“ pitao me muž.

„Nisu!“ odgovorila sam s najvećim osmijehom na licu.

„Što, prestalo te boljeti?“

„Nije, i baš me briga!“

Da su mi i nogu kao vojniku Rayanu rezali, vjerojatno bi mi i dalje bilo svejedno.

Uz nekoliko tiskanja i mali rez bebica je doslovno ispala.

Napokon vani! Mala tvrdoglava curica. Sklupčala se na meni sa svojih 49 cm i 3260 grama. Neopisiv osjećaj koji želim iznova doživjeti. Toga su trena bolovi nestali. Problem je nastao jer se posteljica doslovno vratila natrag. Ja sam ostala bez trudova i nisam porodila posteljicu. Bebicu smo upoznali, pomazili, poslikali i predali, a mene su morali uspavati.

Ručno su mi vadili posteljicu. Jedina prednost svega bila je ta što me babica zašila dok sam još spavala.

Bio je to jedan manualan porođaj.

 

Isto, a različito

Za razliku od drugog porođaja koji je bio 2016. godine u jesen. Otvorena za tri prsta trudove sam dobila dva tjedna prije termina. Sve se odvijalo puno brže i manje bolno. U bolnicu smo krenuli kad je razmak između trudova bilo manji od 10 minuta, a bebica je rođena uz pratnju iste primalje kao i prvi put.

I ovaj put bila sam pod utjecajem lijeka na bazi morfija i bolovi su pali u drugi plan.

U dobrom društvu odličnog tima koji je bio uz mene malac se rodio točno 5 do 12 u noći. Dugačak 49 cm i težak 3260 g.

Ovaj put imali smo priliku upoznavati se i maziti puna dva sata.

Bila su to dva potpuno različita porođaja, premda s istom primaljom, istom mamom, bebama jednakih gabarita i popraćeno istim „blaženim“ morfijem.

Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!