Vaše priče

Priča iz života: Moj Marko sada je anđeo koji nas čuva


Dok pišemo ovu priču, već smo u 33. tjednu, sve je spremno i s nestrpljenjem ga iščekujemo. Znam da će sada sve biti u redu jer imamo bracu na nebu koji nas čuva. Nadam se da će uskoro izaći i moja druga priča u kojoj ćete vidjeti da smo uspjeli do kraja. I da je moj život konačno potpun.

Drage mame, ispričat ću vam svoju tužnu životnu priču koja na kraju i nije tako tužna. Tog jutra, 19. ožujka 2016., naglo sam se probudila i rekla mužu da kupi test za trudnoću. Kroz glavu mi je prolazilo tisuću misli ‒ što ću ako sam trudna, pa tek sam se zaposlila, kako ću reći šefu. Kad je test pokazao da sam trudna, počela sam plakati, ali od sreće. Moj me muž zagrlio i također počeo plakati. Pitala sam ga što ćemo sad, rekao je da se ništa ne brinem, da će sve biti u redu.

Na prvom pregledu ginekolog se iznenadio kad je vidio da ću postati jako mlada mama, s tek 19 godina. Pregledao me ultrazvukom, rekao da sam trudna devet tjedana, da trudnoća napreduje kako treba i pustio mi da poslušam otkucaje srca svoje bebice. Jedino mi je preporučio da što prije otvorim bolovanje jer fizički napor trudnicama nije preporučljiv, rekao je.

Došla sam na posao sva u strahu i čim sam šefu rekla da moramo razgovarati, rasplakala sam se. Hormoni valjda. Kad sam mu rekla da sam trudna, nasmijao se, čestitao mi i rekao da je to super, a da posao može i čekati. Imala sam potpunu podršku od svih na poslu. Imala sam, kako kažu, „školsku trudnoću“, i kad smo doznali da nosim dječaka, bili smo presretni. Uvijek sam, kao mala, zamišljala kako ću imati sina i on će mi biti sve na svijetu. Svaki dan budila sam se maštajući kako će izgledati, hoće li imati tamne oči kao njegov tata, hoće li mu sličiti. Svaki dan bio mi je sve ljepši, uživala sam biti trudna, bila sam puna života.

Odlučili smo dati mu ime Marko, po njegovu krsnom kumu. Svi smo mu se radovali i jedva smo čekali vidjeti ga. Nismo ni pomislili da bi nešto moglo krenuti po zlu. Do velikog preokreta u našem životu došlo je kad me 20. srpnja 2016. muž odvezao do svekrve, divne žene koja mi je u svemu bila podrška, a on je otišao s dečkima gledati Dinamovu utakmicu.

Sve je bilo u redu dok me nije naglo počeo boljeti trbuh. Pomislila sam da možda moram u wc i tako primijetila da mi je ispao sluzni čep. Svekrva me odmah odvezla do najbliže hitne pomoći, u bolnicu Sv. Duh. Nakon što me sestra primila i odmah uputila na pregled, prošlo je dugih i bolnih 45 minuta dok nije došao ginekolog i rekao da mi je vodenjak pred prsnućem i da su krenuli trudovi. Prevezli su me u predrađaonicu i pustili mog muža da me dođe vidjeti. Ušao je i vidjela sam mu u očima da mu se cijeli svijet lagano ruši. Doktori govore kako naš Marko ima 450 grama i nema nikakve šanse za preživljavanje, a mi tako slomljeni i dalje molimo Boga da sve prođe u redu i da nas on ne napusti. Idući dan doznajem da nemaju slobodan inkubator za moju bebu i da će me prebaciti u Petrovu, a malo zatim i da nemaju ni jedna slobodna kola hitne pomoći, pa ću morati pričekati da po mene dođu iz Petrove. Šutim, ne znam što da kažem na to, a rekla bih im svašta.

Kad sam stigla u Petrovu bolnicu, dočekao me doktor Zlopaša koji me odmah stavio na ultrazvuk  i rekao da moj Marko ima 705 grama i da je 32 centimetra dug, i da tako rano rođene bebe imaju 50% mogućnosti preživjeti, a ako preživi, može imati brojne zdravstvene posljedice.

I dalje sam samo željela da on preživi. Rekao je da je najbolje za njega da ga rodim na carski rez jer se ionako već namučio. Naravno, pristala sam. Moj Marko rodio se 21. srpnja 2016. u 12.20 sati, živ, dug 32 centimetra i težak 705 grama. Bože, toliko sam bila sretna što je živ.
Pedijatrica mi je nakon buđenja iz anestezije rekla da moj Marko ima jako srce, ali mu pluća nisu razvijena, da su prva tri dana najkritičnija i da ću sutra moći vidjeti svoju bebu. Stigao mi je muž u posjet i rekao da ga je vidio i da je predivan. Bio je tako ponosan na nas dvoje. Zamolila sam ga da ode i da ga slika jer nisam mogla dočekati to sutra da ga vidim.

Nažalost, to sutra nikad nije došlo, niti će doći. Kad mi je pedijatrica rekla da nije preživio noć, moj se cijeli svijet srušio, više nikog nisam vidjela ni čula. Šutim, ništa joj ne govorim, a ona pognute glave odlazi. Oko mene leže žene sa svojim bebicama u rukama.

Nazovem muža i svoju mamu, osobu koja mi je uvijek u svemu bila najveći oslonac. Nakon što sam poklopila slušalicu, počela sam plakati. I onda me nazvala moja nećakinja Gabrijela. Skupila sam hrabrosti da ne plačem, a ona mi je rekla: „Teta, nemoj plakati, ja ću uvijek biti tvoje dijete.“ Te riječi nikada neću zaboraviti. Ona me držala „živom“, mislila sam ‒ što ako mi se nešto desi, kako bi ona to podnijela? 

Prebacili su me u drugu sobu da ne gledam druge žene i njihove bebice. Muža, kad mi je došao u posjet, nisam mogla u oči pogledati. Bilo mi ga je toliko žao, i krivila sam sebe što on više nema svog sina. Ja sam njegovim roditeljima i svojima oduzela unuče, ja sam bila kriva. On mi je stalno govorio da prestanem i da nisam ja kriva, već je tako moralo biti. Bio mi je najveća podrška, i sad je. Bez njega bih klonula i tijelom i duhom. Zahvalna sam Bogu što je baš on moj muž. Nakon što je otišao nisam htjela nikog blizu sebe, a vrata sobe odjednom su se otvorila i tamo je stajala moja mama. Prošla je 220 kilometara kako bi mi  pružila podršku. Samo me zagrlila, a ja sam imala osjećaj da je baš tada sve popucalo u meni. Bože, koliko volim tu ženu!

Stiglo je i vrijeme da kažemo što ćemo sa tijelom bebe. Odlučili smo da ide u zajedničku grobnicu s ostalom djecom. Tad sam mislila da će mi biti lakše ako još i pogreb ne budem morala prolaziti. Obdukcija je pokazala da je s mojom bebom bilo sve u redu. No moji su nalazi pokazali da imam Escherichiu coli koja se zna pojaviti u trudnoći i može izazvati upalu mjehura koji pod upalom natiče i tiska bebu van.

Prošao je mjesec i pol kako je moj Marko otišao na bolje mjesto, a ja sam se odlučila vratiti na posao. Počela sam raditi i uz svoje kolege na poslu živnula, vrijeme mi je brže prolazilo, prestale su nesanice i nisam stalno mislila na to. Svi su mi bili jako velika podrška, o njemu smo pričali samo kad bih ja to spomenula, jer nisu me htjeli žalostiti. Cijelo vrijeme krivila sam Boga što mi je uzeo mog Marka, prestala sam mu se moliti.

Šogor me nagovorio da ipak odemo na misu i kad je svećenik počeo moliti, počela sam plakati. Ne znam zašto, ali trebao mi je taj mir, mir koji samo crkva može pružiti. Nakon mise otišla sam razgovarati sa svećenikom i rekla mu kroz što prolazim. Dok smo razgovarali, pitao me volim li vidjeti svoju mamu kako plače, i da tako ni moj sin ne voli mene gledati kako plačem. Pitao me planiramo li imati još djece i savjetovao da se molim Bogu i da će mi on pomoći. Iz crkve sam otišla sretna i puna snage za dalje.

Nakon nekog vremena, iako nismo još planirali, ja sam ostala trudna. Sve moje molitve bile su uslišene. Koliko smo god bili uplašeni, bili smo i presretni jer smo dobili drugu priliku. Dogovorila sam pregled kod ginekologa, a kad mi je rekao da je predviđeni termin porođaja 21.07.2017., ušutjela sam i pomislila: Bože, zar je moguće da mi je termin na dan kad sam rodila svog Marka? U misli mi je došlo sve što sam prošla s Markom, ali sam ovaj datum smatrala Božjim znakom da će s ovom bebicom biti sve u redu.

Od 20. tjedna trudnoću vodim u Petrovoj bolnici. Sve je bilo u redu, ali u meni je i dalje bio nekakav nemir. Stigla sam na kontrolu u 26. tjednu trudnoće kod dr. Vesne Elveđi‒Gašparović, koja mi je rekla da sam se počela otvarati. Rekla mi je da ne želi da opet isto prolazim kao s prvom bebom i da dođem sutradan u bolnicu gdje će mi učiniti serklažu kako bi zaustavili daljnje otvaranje. Pristala sam.

Stigao je dan serklaže. Užasno sam se bojala da će nešto krenuti po zlu. Ali nije, hvala dragom Bogu. Probudili su me, a ja sam odmah pitala kako je moja beba. Nisu mi znali odgovoriti jer nisu bili na operaciji, i dok sam tako nepomično ležala pitajući se je li što krenulo po zlu, osjetila sam kako me moja bebica udarila. Bila sam presretna, konačno je sve u redu. Nakon što sam otpuštena iz bolnice, odlazimo na ultrazvuk gdje nam doktorica Radošević govori da je beba odgovarajuće veličine, da je sve u redu i da je muško 100%. Bože, bila sam presretna. Htjela sam skočiti s onog stola i zagrliti je. Izašli smo van presretni, imala sam osjećaj da mogu cijeli svijet zagrliti. Konačno je sve kako treba biti.

Drage buduće mame i one koje ste nažalost izgubile svoju bebicu, nemojte odustati. I ja sam mislila da je najlakše zatvoriti se u četiri zida i ne izlaziti. Suočite se sa svojim problemima i izađite među ljude. Izbjegavajte one koji vam idu na živce, nitko nema pravo osuđivati nas da smo mi krive za gubitak svojih anđela. Znam da nas, nažalost, ima puno koje smo izgubile svoje bebice, ali bez obzira na to, mi smo mame. Kamo god otišle, u dubini naše duše ostat će oni, naši maleni borci. Ne trudite se zaboraviti njihov gubitak, jer je to nemoguće. Moramo naučiti živjeti s tim. Da nismo dovoljno jake podnijeti tu bol, Bog nam nikad ne bi dao da nosimo tako težak križ. Znam da je teško, ali mi smo žene lavice i možemo mi to.

Neka vam budemo primjer moj Mihael i ja. Dok pišemo ovu priču, već smo u 33. tjednu, sve je spremno i s nestrpljenjem ga iščekujemo. Znam da će sada sve biti u redu jer imamo bracu na nebu koji nas čuva. Nadam se da će uskoro izaći i moja druga priča u kojoj ćete vidjeti da smo uspjeli do kraja. I da je moj život konačno potpun.

Pusa, drage mame, od nas dvoje.  

Drugu priču mame Sarah pročitajte OVDJE.

Želite li da i vaša priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na 

e-mail: redakcija@stampedo.hr

Veselimo se!