Bebe i mališani

Preživa ili hiperaktivna djeca?


Danas se smatra kako čak 3 –5% školske djece ima simptome hiperaktivnosti. Jednostavnom računicom dolazimo do toga da je u razredu od 30 učenika jedno ili dvoje djece hiperaktivno. Isto tako, studije pokazuju kako je hiperaktivnost 2 do 3 puta češća kod dječaka nego kod djevojčica.

Sin moje prijateljice u neprekidnom je pokretu, ima stalnu potrebu za novim sadržajima - koji ga zanimaju vrlo kratko.
U školi se često okreće, ustaje, šeta razredom. Njegova nespretnost došla je do izražaja i na nastavi tjelesnog odgoja (nespretan je u igrama loptom), a osobito prilikom oblačenja (vezanje cipela, zakopčavanje dugmadi).
Pažnja mu je kratkotrajna i neselektivna, svaki podražaj mu je jednako važan što rezultira brzim zamorom. Koncentracija mu je obično bolja ujutro a opada tijekom dana. Pruža otpor crtanju, a crteži su mu loši, neuredni i ne odgovaraju njegovoj starosnoj dobi. Prisutne su teškoće kod odgode zadovoljenja trenutnih potreba.
Napad bijesa je moguć za sasvim mala uskraćivanja. Njegovo ponašanje kod odraslih izazivaju nezadovoljstvo, a u društvu vršnjaka neprihvaćanje. 
Dijete moje prijateljice ima ADHD sindrom. On je hiperaktivno dijete.

Sigurno ste se mnogo puta susreli s tim pojmom. To je termin koji se u posljednje vrijeme olako veže uz djecu koja su aktivnija, znatiželjnija, ponekad i razmažena. Toliko je rasprostranjen da ćete „hiperaktivce“ sresti na igralištu, u dućanu, u školi, vrtiću, kazalištu, tramvaju,... Ako je dijete glasno, aktivno, nestrpljivo, ne poštuje autoritet, buntovno... lako će ga se prozvati hiperaktivnim.

Što je hiperaktivnost i kako nastaje?

Hiperaktivnost je poremećaj pažnje praćen psihomotornim nemirom. Poznat je još pod imenom ADHD sindrom (Attention Deficit Hyperactivity Disorder).

Do danas je uzrok ADHD-a ostao nepoznat. Smatra se da je on biološki, a ne razvojni. Studije su pokazale da se u 25 posto slučajeva pojavljuje unutar obitelji, odnosno da je nasljedan. Stoga stručnjaci smatraju kako je uzrok ADHD-a genetsko naslijeđe iako još nije nađen odgovarajući gen koji bi mogao biti uzrok ADHD-a. Neki povezuju pojavnost hiperaktivnosti sa pojačanim lučenjem adrenalina (hormona koji se luči kada smo u stresu).
Kao mogući uzroci spominju se i komplikacije u trudnoći i pri porođaju, djetetove bolesti (kao meningitis, encefalitis, srčane bolesti) te alkoholizam i psihičke bolesti roditelja.
Međutim, kako pravi uzrok hiperaktivnosti još nije pronađen i potvrđen taj se poremećaj vrlo teško dijagnosticira jer ovisi o subjektivnoj procjeni promatrača. Da bi dijagnoza bila što objektivnija potrebno je dijete pratiti više od šest mjeseci i pritom kod njega uočavati određena odstupanja!
Dakle, neozbiljno je i neprofesionalno na temelju jednog pregleda, prvog dojma ili zapažanja na nastavi donijeti dijagnozu ADHD - a.

Kako se dijagnosticira?

Za dijagnozu ADHD – a treba bit prisutno barem šest simptoma nepažnje i/ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti. Također je bitno da simptomi nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti traju najmanje šest mjeseci i da su u neskladu s razvojnim stupnjem, te da su postojali i prije 7. godine života.  Važno je da se neke teškoće, kao posljedice simptoma, očituju u dvije ili više sredina (kuća, škola), te da postoje jasni dokazi značajnog odstupanja socijalnog i/ili akademskog funkcioniranja djeteta.

Tko će i kada uočiti hiperaktivnost kod djeteta?

Hiperaktivnost se najčešće prepoznaje s polaskom u školu. Tada se od djeteta očekuje pažnja i mogućnost koncentriranja pa se simptomi ADHD-a lakše uočavaju. Ponekad djeca s ADHD-om dobiju odgodu upisa u prvi razred kako bi im se dalo dodatno vrijeme za sazrijevanje i kvalitetniju pripremu ili im se dodijeljuje individualizirani pristup koji će omogućiti da se školski program prilagodi djetetovim potrebama.
U praksi se često događa da dijete sa simptomima hiperaktivnosti ne bude na vrijeme prepoznato, pa će polazak u školu rezultirati etiketiranjem djeteta kao „razredni problem“.
Ono ne sjedi na mjestu, šeće razredom, zadirkuje drugu djecu i ometa ih u radu. Roditelji uočavaju s kolikim intenzitetom se moraju uključiti oko pomoći djetetu pri pisanju domaćih zadaća i učenju, a unatoč uloženom trudu uspjeh u školi izostaje. Razlog tome pronalazimo u djetetovom nemiru, problemima s koncentracijom i pažnjom, ali i u lošem prihvaćanju u školi zbog nepredvidljivog i impulzivnog ponašanja.
Roditelji se tek sada, prvi put, suočavaju s činjenicom da njihovo dijete ima teškoću i, u najboljem slučaju, odlučuju potražiti pomoć.

Iako je kod djece mlađe dobi teže procijeniti odstupanja u ponašanju, hiperaktivnost je moguće prepoznati i ranije. Naime, prirodno je da su djeca predškolske dobi vrlo aktivna, impulzivna, često mijenjaju aktivnosti, pažnja im je kratkotrajna.  Ako se, uz sve to, stječe dojam da dijete ne može dovršiti niti jednu započetu aktivnost, ne može mirovati čak ni za vrijeme obroka, ima poremećaj spavanja, ponaša se nepredvidljivo i dovodi se u opasnost te ne podnosi ograničenja ni disciplinu, svakako bi se trebalo obratiti stručnjaku.

Kako bi se djetetu s ovim teškoćama moglo pomoći, potrebno je na vrijeme prepoznati problem, uključiti ga u vježbe za razvoj koncentracije te senzibilizirati okolinu i poučiti je kako si olakšati svakodnevnicu.

Kakve su prognoze?

Kako se mogućnost koncentracije razvija sa kronološkom dobi, tako i kod djece s ADHD-om - kako rastu i razvijaju se - dolazi do poboljšanja. Međutim, kod jednog broja takve djece s težim oblikom hiperaktivnosti problem ostaje za cijeli život.

Što roditelj može učiniti za svog „hiperaktivca“?

Najvažniji savjet koji vam možemo dati je: unesite mir u djetetov (i svoj) život. Svakako budite dosljedni i upotrebljavajte iste obrasce ponašanja u odnosu s djetetom. Promatrajte svoje ponašanje jer djeca uče imitirajući odrasle. Dijete uči iz svakog vašeg pokreta, iz svake vaše riječi i zato je važno da su vaše upute jasne, jednostavne i razumljive.

Pomozite mu unijeti organiziranost u svaki njegov dan. Omogućite mu dovoljno fizičke aktivnosti. Smanjite na minimum vrijeme koje provodi pred televizijom i računalom. Budite mu podrška, oslonac i njegova mirna luka.

Što roditelj može učiniti za sebe?

Roditelji koji ne znaju o kakvom se poremećaju kod njihova djeteta radi skloni su ga okarakterizirati kao zločestog, smatrati kako dijete ima otpor prema njima kao roditeljima, kako im se inati i sl. S druge strane, neki roditelji djetetovo ponašanje procjenjuju kroz vlastitu krivnju. Takvi roditelji smatraju se odgovornima za djetetovo ponašanje.

Dijete s teškoćama pažnje i hiperaktivnim ponašanjem vrlo često utječe na funkcioniranje cijele obitelji. Stoga je vrlo važno da roditelji, tražeći pomoć za svoje dijete, potraže stručnu pomoć i za sebe.

„Preživa“ ili hiperaktivna djeca?

Preživo, nemirno, nepažljivo, brzopleto, neposlušno, neodgojeno, zločesto... sve su to „epiteti“ koji se lijepe djeci iza čijeg se ponašanja krije poremećaj pažnje i hiperaktivnost. Hiperaktivna djeca nisu zločesta niti neodgojena. Ona imaju problem s održavajem pažnje ili mirnim sjedenjem na jednom mjestu. Nestručnom oku teško je ustvrditi je li riječ o djetetu koje nije dobilo adekvatan odgoj ili se radi o hiperaktivnom djetetu koje treba stručnu pomoć. I upravo zato pokušaje nagađanja u parkićima i na rođendanskim okupljanjima treba zamijeniti odlaskom stručnjaku koji će znati prepoznati razliku.

SIMPTOMI NEPAŽNJE SU:

  • ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara npr. u školskom uratku
  • često imaju teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri
  • često se čini da ne slušaju i kad im se direktno obraća
  • često ne prate upute (iako ih razumiju)
  • često imaju teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti
  • često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtjevaju trajniji mentalni napor (npr. domaći uradak)
  • često gube stvari
  • često ih ometaju vanjski podražaji
  • često zaboravljaju dnevne aktivnosti

SIMPTOMI HIPERAKTIVNOSTI SU:

  • često tresu rukama i nogama ili se vrpolje na stolcu
  • ponekad imaju tikove
  • ustaju sa stolca u razredu
  • često pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je takvo ponašanje neprikladno
  • često imaju teškoće ako se treba mirno i tiho igrati
  • često su neprestano u pokretu
  • često pretjerano pričaju

SIMPTOMI IMPULZIVNOSTI SU:

  • često „istrčavaju“ s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje
  • često imaju poteškoća s čekanjem reda
  • često prekidaju ili ometaju druge


    Nataša Čičin-Šain, prof. defektolog
    Stela Horvat, prof. defektolog
    Kabinet za razvojnu podršku Korneo