Tata

Petar Panjkota: S Rokom sam uvijek iskren


Poznati RTL-ov reporter često je na putu, pa svaki slobodan trenutak posvećuje svojem četverogodišnjem sinčiću Roku za kojeg se nada da nikad neće odrasti toliko da zaboravi uživati u životu.

Petar Panjkota, reporter RTL Televizije, novinarstvo je otkrio u redakciji magazina Nomad gdje je dobio priliku pisati o filmu, glazbi, knjigama. Bio je tada još student prava sve uvjereniji kako ova struka neće zadovoljiti široko polje njegovih interesa. Na Radio 101 došao je nakon audicije za projekt Tonija Maroševića koji se nikada nije realizirao ali je Petar, sad već ozbiljno 'zaražen' novinarstvom, na radiju proveo gotovo sedam godina prije nego je došao na RTL i otkrio televiziju kao medij u kojem želi ostati.

Pratiš visoku unutarnju i vanjsku politiku, je li politika uvijek bila tvoja novinarska preferencija?
I danas, dok gledam neku dramatičnu NBA utakmicu ili veliki događaj poput Olimpijskih igara, znam se zapitati jesam li možda trebao biti sportski novinar. Jedno vrijeme htio sam biti filmski kritičar. Imao sam, dakle, svakakve interese, ali s vremenom sam shvatio da je politika ipak ono što dotiče i zanima najširi krug ljudi, a samim time i veći izazov u profesionalnom smislu. Osim toga, ovih se dana doista ne može reći da su politička zbivanja u zemlji, a bome i svijetu, imalo dosadna.

Kako usklađuješ profesionalni i obiteljski život? Kakve su ti profesionalne, a kakve roditeljske ambicije?

Radno vrijeme reportera definitivno nije savršeno za roditeljsku ulogu, ali se može nadomjestiti potpunom posvećenosti obitelji kada jesam s njom. Trudim se telefon staviti sa strane i ne razmišljati o poslu. Ambicije su mi na oba polja iste, nastaviti napredovati kako bih na kraju samome sebi mogao reći da sam odgojio dobrog čovjeka, odnosno imao dobru karijeru.

Kako najradije provodiš vrijeme s obitelji?
U šetnjama gradom, posebno dijelovima s više zelenila. Često smo u Zoološkom vrtu i Maksimiru. Ima jedan super park u centru gdje se Roko i njegovi prijatelji, djeca naših prijatelja, mogu igrati, a mi opušteno sjediti u kafiću pokraj i uživati. Sad kad je Roko navršio četiri godine, idealno je vrijeme za prva putovanja, pa ga planiramo odvesti da vidi svijet izvan granica Hrvatske.

Postoje li neke aktivnosti rezervirane samo za tatu i sina?
Baš zbog mog radnog vremena i kasnih dolazaka doma, Roku najčešće ja navečer čitam priče i uspavljujem ga. To nam zna biti jedino pravo zajedničko vrijeme u radnom danu. Osim toga, tu je i "borbanje", kako Roko zove hrvanje po krevetu dok se netko ne preda, uglavnom ja. Inače, nastojimo da nam sve aktivnosti budu zajedničke.

Što smatraš najvažnijim za Rokovo odrastanje?

Iznad svega zdrava i poticajna okolina, ponajprije ona neposredna, u krugu obitelji, a onda i ona u vrtiću ili u ekipi frendova u parku. Važno je da se igra na otvorenom, u prirodi, na kreativne načine, umjesto da doma pilji u bilo kakve ekrane.  

Postavlja li pitanja koja te zateknu?
S
ad je u fazi postavljanja gomile pitanja, sigurno je da me neka i zateknu, posebno o stvarima za koje sam mislio da ne zna i da postoje. Trudim se biti strpljiv i temeljit u odgovorima, ali prije svega iskren. Kad nešto ne znam, to mu i kažem. Bitno je da je znatiželjan i da ga svašta zanima. Ako ih nemam odmah, odgovori će već doći.

Što bi mu poručio za 20. rođendan, ako ćeš arhivirati ovaj broj Mame&Bebe?
Najprije, poručio bih mu isto što i sinoć ‒ da ga i dalje volim do Plutona i natrag. Nadam se da će i njegov odgovor biti isti ‒ ja tebe volim do kraja svemira i natrag.
Drugo, sada, kad više nije tinejdžer, poručio bih mu da ostane svoj, da nikad baš skroz ne odraste, da radi ono što voli i uživa u životu. I da ne smetne s uma da, bez obzira na sve probleme i prepreke koje nam zna postavljati, život je lijep. Oslonac u roditeljima, podrazumijeva se, uvijek će imati.

Intervju u cjelosti pročitajte u časopisu Mama&Beba
(lipanj 2017.)