Vaše priče

Najdraži poklon za Valentinovo

Kojim poklonima se zaljubljeni najviše vesele povodom Valentinova? Možda nekakvom malom znaku pažnje? Čokoladici? Nekakvom cvijetku ili pak samo blizini najdraže osobe…
Zovem se Katarina Vrbanc i želim vam ispričati priču kako smo suprug i ja dobili najljepši mogući poklon za Valentinovo, našu preslatku kćerkicu Valentinu, koja je došla na svijet u 21.30 sati na Valentinovo 2011. godine.
Bolji poklon nismo mogli ni zamisliti. Iako se trebala roditi četiri dana ranije, ona je ipak odlučila malo produžiti boravak na toplom i sigurnom, blizu srca svoje majke .

LUCIJA ŽELI SEKU
Tog jutra sam se ustala i obavila svoje male slatke obaveze, probudila sam našu prvorođenu kćer Luciju i pripremila je za odlazak u vrtić. Suprug je krenuo na posao i povezao nju do vrtića. Na odlasku iz kuće čvrsto me zagrlila, dala mi sočan poljubac i zapovjedila mi da joj donesem seku iz bolnice.
Ok, nisam imala namjeru poslušati je, ali, eto, kao da je nešto predosjetila, na neki način sam je poslušala… Malo iza njihova odlaska od kuće i ja sam krenula put trudničke ambulante, gdje sam bila naručena na pregled.
Kako sam već znala da me ondje očekuju sati čekanja, oboružala sam se literaturom (iako nikad nisam uspjela ništa ni pročitati jer bi se uvijek našla osoba za pričanje, imale smo dosta zajedničkih tema ), bocom vode i finim sendvičem, da se nađe ako zatreba. Naime, naučila sam se što treba nositi sa sobom u bolnicu na pregled, jer kad sam išla rađati Luciju, taj dan nisam ništa jela i ajmo reći da sam doslovce umirala od gladi iduća tri dana jer sam je rodila carskim rezom, a poslije operacije se ne smije ništa jesti najmanje dva dana…
Uglavnom, da skratim malo ovu pričicu, nakon obavljenog CTG-a, koji je pokazivao lagane trudove, došao je red na pregled na kojem su me uputili u rađaonicu…

ZNAK ZA UZBUNU
Ruke su mi se znojile, srce lupalo… Bilo me strah porođaja iako sam se pripremala svih devet mjeseci na to. Nazvala sam supruga da mu kažem da ostajem u bolnici i da će se Luciji ostvariti želja. Pomolila sam se Bogu da prođe sve u redu i krenula u rađaonicu. Nakon prijema i predavanja dokumentacije, ljubazna sestra me odvela u tzv. boks. Nakon tri sata moji trudovi su i dalje bili jako slabi, takoreći nisam ih ni osjećala.
Na idućem pregledu doktor je odlučio da bi mi trebali dati drip, i od tada su moji trudovi postajali sve jači i u sve kraćem razmaku. Bol je bila sve jača, ali uz moje pravilno disanje i slušanje otkucaja srca moje bebice sve je bilo nekako lako za prebroditi. Nisam mogla dočekati taj trenutak da primim to malo biće koje sam nosila u sebi devet mjeseci.
Negdje oko 21 sat nešto je krenulo krivo… Otkucaji srca moje bebice počeli su usporavati… To je bio znak za uzbunu svima oko mene; iako sam bila otvorena 8 cm, nije bilo još vrijeme za porođaj prirodnim putem, kojem sam se i ja nadala, pa su ga odlučili završiti carskim rezom da bi spasili život moje Valentine. U roku od minutu-dvije već sam bila na operacijskom stolu, gdje sam utonula u duboki san sanjajući kako u rukama držim svoju malu bebicu…

MALA KRATKA DEBELJUCA
Čim sam se probudila, prvo što sam uspjela prošaptati bilo je pitanje: „Kako mi je bebica, je li sve prošlo u redu?“
Draga sestra mi je objasnila da je sve proteklo u redu, da sam na svijet donijela zdravu curicu koja je bila teška 3900 i dugačka 49 cm. Ta sestra mi je pomogla da se javim suprugu i sada odvažnoj starijoj seki Luciji da je dobila sestricu Valentinu.
Znala sam da je tu noć neću vidjeti, a nisam mogla dočekati jutro da je vidim. Iako sam većinu noći bila budna, san i umor su me ipak savladali. Probudio me najljepši zvuk koji sam tada čula; plač tek par sati starih bebica koje su željno čekale toplinu i blizinu svojih majki.
Prišla mi je sestra noseći u ruci mali bijeli zavežljaj i rekla mi: „Evo je! Mala, kratka debeljuca!“ Slatko se nasmijala i položila moj mali poklončić pokraj mene na krevet, jer sam još uvijek bila preslaba da ju primim u naručje. Ne mogu vam opisati sreću i ljubav koju sam tada osjećala… Sva bol i sve muke s porođaja nestale su u trenu, izgubile su se u tim malim preslatkim okicama, rukicama, njezinu plaču koji je tada bio glazba za moje uši…

Od tog Valentinova prošle su pune tri godine, a moj mali poklončić izrastao je u malenu curicu koja nas obasipa ljubavlju i uveseljava svakom prilikom. Ipak je rođena na Valentinovo i zove se Valentina…

Želite ispričati svoju priču s porođaja?
Pošaljite je na redakcija@stampedo.hr