Rođeni ste u gradiću Niagara Fallsu u Kanadi. Kako se snalazite u Hrvatskoj?
Definitivno je sve drugačije nego u Niagara Fallsu, malome gradu u kojem sam ja odrastao. Između ostalog, ondje je puno hladnije, a u konačnici i arhitektura je posve drugačija. No stil života meni i mojoj obitelji u potpunosti odgovara i zbilja volimo biti i živjeti u Zagrebu.
Iskreno, čeznete li za rodnom Kanadom i što vam kanadsko najviše nedostaje?
Pa ne baš, odavno sam otišao od doma. Skoro mi ništa više i ne nedostaje, ali evo ako bolje razmislim… makaroni i sir, to jako volim. I možda raznovrsni preljevi za salate koje mi imamo u Kanadi. Ali to baš i ne možemo svrstati u velike hrvatske nedostatke, zar ne!? Volimo putovati i upoznavati druge države, gradove, kulture, pa nam ništa specijalno ne budi nostalgiju. I ponavljam, zbilja uživamo u Hrvatskoj.
Odnedavno uz kanadsko imate i hrvatsko državljanstvo. Znači li to da ćete u Hrvatskoj ostati dugo, možda zauvijek?
Na planiramo toliko unaprijed. Uživamo u Zagrebu i Hrvatskoj. Prošle smo godine ostali na moru nekoliko mjeseci, nakon što je sezona završila. Imati državljanstvo i putovnicu za mene je velika čast, kao što mi je čast i zadovoljstvo i nastupati u hrvatskoj hokejaškoj reprezentaciji. Sretan sam zbog toga.
Prisjetite se svojeg prelaska u Medveščak. Kako ste se osjećali na zagrebačkom ledu?
Poseban je osjećaj bio izaći na led u europskom timu. Mislim, posve drugačije iskustvo od onoga koje sam doživio igrajući za sjevernoameričke klubove. No ovdje sam već bio tri godine pa sam znao što mogu očekivati. Da me krivo ne shvatite, posebno je i cool iskustvo biti u europskoj svlačionici. Drugačija je atmosfera na ledu, među igračima, u odnosu s publikom.
S vama su u Zagreb došli supruga Melissa i troje mališana. Je li prelazak u Zagreb njima bio preveliki šok?
Ma nije, putujemo otkad su bili bebe pa su navikli na to. A supruga obožava putovati, razgledavati, učiti o drugim državama i ljudima. Da ne radim ovo što radim, možda ne bismo vidjeli Rusiju, pa sad Hrvatsku, tako da zbilja uživamo u svakom danu. Vidjeli smo i Budimpeštu, Beč…
Imate četverogodišnjeg sina Elija i trogodišnje blizance Emmu i Liama. Je li teško putovati po svijetu – od kluba do kluba, s tako brojnom obitelji?
S obzirom na to da su mladi, mislim da putovanja od grada do grada, od države do države ne utječe na njih u velikoj mjeri. Da su stariji. bilo bi im teže. Idu u engleske škole i vrtiće, našli su prijatelje, mislim da im je lako i svejedno. Mi smo dobri „nomadi“, navikli smo se seliti i zbilja uživamo u svakom sljedećem „pothvatu“.
Pohađaju li mališani jedan od zagrebačkih vrtića? Ako pohađaju, jeste li zadovoljni odgojem?
Jesam, programi su dosta dobri i čini se da klinci puno nauče. Najbitnije mi je da oni vole odlaziti tamo, družiti se i učiti. Kad su oni sretni, i ja sam sretan.
U čemu u Zagrebu najviše uživaju, jesu li naučili hrvatski i govore li već „kaj“?
Počeli su učiti u školi. Iako je engleska škola, nešto im se primilo. Neke su riječi čuli od druge djece pa usvojili. Pomalo govore hrvatski, da.
Jako dobro govorite naš jezik, ali ni to nije slučajno. Naime, vaši prabaka Cvjeta i pradjed Eli iz naših su se krajeva odselili u Kanadu, dakle ipak potječete s ovog podneblja. Odakle je vaša obitelj točno i kako je tekao vaš „povijesni“ put s Balkana do Kanade?
Nisam siguran odakle su došli u Kanadu. Čuo sam nekoliko različitih varijanti o tome odakle potječe obitelj Glumac pa nisam siguran. No bilo je to prije više od stotinu godina… Ti moji predci već su preminuli, tako da je s njima nestao i taj dio istine o nama.
Pa ste vi, poput vaše praobitelji, iz Kanade otišli natrag na drugi kontinent. Što o tome misli i kaže vaša obitelj?
Misle da je to super! I oni žele doći na neku od mojih utakmica. Uskoro će nas posjetiti i oduševiti se svime, kao što smo i mi.
Da vam se, kao i vašoj supruzi Melissi, sviđa Hrvatska, to smo shvatili. Prošle godine nakon završetka hokejaške sezone ostali ste na Pelješcu. Priznajte nam, koje vam je najdraže domaće( i/ili dalmatinsko) jelo?
Već sam kao dječak obožavao sarmu, pa je volim i danas. Baka je radila najbolju sarmu za nas djecu, pa mi je sarma ostala u posebnom sjećanju. Na obali smo jeli odličnu morsku hranu, posebno sam se oduševio hobotnicom ispod peke s krumpirom. I djeca su se, kao i mi, zaljubila u tu deliciju.
Kako se provodite s obitelji kad imate vrijeme samo za sebe?
S troje male djece nemam baš previše vremena za sebe. Oni sad idu u školu skejtanja i rolanja, pa trčimo od obveze do obveze. Naše slobodno vrijeme svodi se na to da vodimo djecu u škole i vrtiće, na njihove slobodne aktivnosti. Ako i imamo dodatnog slobodnog vremena, onda ih odvodimo u parkove na igru te na putovanja po Hrvatskoj i inozemstvu. Opet ponavljam, putovanja su naša najveća strast.
Što najviše volite raditi s djecom?
Igrati se, dječaci se vole hrvati. U biti, volimo biti zajedno, i to je to. Vole raditi različite stvari s nama.
Koliko vas je njihov dolazak obogatio i promijenio?
Djeca su me učinila boljom osobom. Oni su odlični klinci, poslušni, energični, istraživači… Lako nam je odgajati ih i zbilja smo sretni što ih imamo.
Sa suprugom ste od studentskih dana. Kako ste se upoznali i što je po vama recept uspješnog i sretnog baka?
Sretna žena preduvjet je sretnog života. Najvažnije mi je od svega da je Melissa sretna, da se slažemo, da se šalimo, da imamo zajedničke interese, da si pomažemo oko djece. Da nam je lijepo zajedno.
Supruga je fotografkinja. Bavi li se trenutačno svojim poslom?
Fotografira djecu i obitelji i jako voli fotkati Zagreb, arhitekturu i sve oko nas. I dok putujemo, ona napravi puno prelijepih fotografija, pa su nam putovanja i zbog toga, jako bitna. Melissa je profesionalka i najsretnija je kad ima što slikati, a ovdje to zasigurno ima.
Osim poslovnih, sportskih obveza u Medveščaku, preuzeli ste i titulu i ulogu UNICEF-ova ambasadora. Što ona znači i u kojim sferama UNICEF-ova djelovanja mislite da možete pomoći? I kako?
Bitno je moći i htjeti pomoći djeci na bilo koji način. Posebno je važno da to činite kad ste javna osoba, a smatram da mi sportaši jesmo javne osobe. Mi imamo pozitivan utjecaj na druge ljude pa je jako bitno da smo tu, da smo dostupni za svu potrebitu djecu. Upravo je to uloga UNICEF-ovih ambasadora, pa i moja.
Da imate čarobni štapić, što biste promijenili u svijetu?
Teško je to pitanje i nisam siguran što bih odgovorio, pa ću ga preskočiti, da ne zabrljam.
Shvatili smo da ste humanist, ali smo čuli i da jako volite životinje: imate dva psa i tri mačke. Kako izlazite na kraj s toliko ljubimaca i gdje su oni sada?
Ne znam, jednostavno funkcionira… Već godinama putujemo u takvom, ljudsko-životinjskom paketu i sve funkcionira kako treba. Nisu zahtjevni i podnose putovanja jednako jednostavno kao i mi. Mi ih obožavamo, smatramo ih dijelom naše obitelji pa i ne možemo zamisliti drugačiju situaciju.
