Mama Martina
Deset godina proveli ste u Italiji, točnije do 2013., kada ste se vratili u Hrvatsku i pokrenuli vlastiti posao. Nedostaje li Vam ponekad Italija? Koliko ste vezani uz nju?
Italija mi nedostaje vrlo često! Nedostaju mi zapravo male stvari koje život znače, a Talijani su u tome majstori. Život vani nije idealan. Svi oni koji su otišli u inozemstvo, a ovdje imaju familiju i prijatelje, jako će dobro znati o čemu pričam. To vam je kao da ste konstantno u nekom limbu, vani su stvari nekako puno lakše i sve je nekako posloženo, a s druge strane osjećate uvijek čežnju za onim što ste ovdje ostavili. Ratko i ja dosta smo vezani uz Italiju i prijatelje ondje, tako da joj se stalno vraćamo, odlazimo na godišnji, doma gledamo talijansku televiziju (iako u zadnje vrijeme zapravo ne gledamo ništa jer nemamo vremena).
Po nekom Vašem dojmu, koliko bi Gretino djetinjstvo bilo drugačije da ste (ostali) u Italiji?
Pa to zapravo ne mogu znati, ali s obzirom na to da Ratko radi trenerski posao, a to je posao koji vas nikada zapravo ne veže za jedno mjesto, nije isključeno da Greta jedan dio svog djetinjstva neće provesti u Italiji. Sigurno će je posjećivati jer želimo da nauči jezik i upije talijansku kulturu, to je na kraju krajeva dio njenog nasljeđa jer je Ratkova nona bila Talijanka, a i Ratkova mama jako je vezana za talijanski jezik i kulturu.
Jeste li za trudnoće i Vi „bolovali“ od onog poznatog sindroma „gniježđenja“?
Moram priznati da nisam, cijelo vrijeme trudnoće dosta sam radila, zapravo do samoga kraja, tako da smo sve te stvari rješavali u hodu.
Kakvu ste trudnoću imali? Jeste li imali neke trudničke boljke, ludovanje hormona, promjene raspoloženja, želje za čudnim kombinacijama hrane?
Pa ne baš, nisam imala nekakvih posebnih zahtjeva i želja, moja se prehrana nije bitno promijenila, osim što sam jednostavno izbacila neke stvari za koje sam znala da nisu preporučljive u trudnoći.
A kako je protekao porođaj? Glatko i bez straha i panike ili je situacija bila nezgodnija?
Porođaj je prošao super, sa mnom je bila moja sestra Zrinka, s kojom sam ja bila dva puta na njenim porođajima. Sve je prošlo relativno brzo i trenutak kad sam ugledala svoju Gretu bio je definitivno nešto najljepše što sam do tada doživjela.
Tata Ratko
Koja je bila Vaša prva reakcija na sretnu vijest o Martininoj trudnoći? Kako ste se osjećali u tome trenutku?
Bio sam presretan, ali u isto vrijeme me obuzeo jedan pozitivan strah da beba bude dobro, da trudnoća prođe dobro, da Martina bude dobro. U svakom slučaju jako, jako sretan.
Kako je izgledao Vaš život posljednjih osam mjeseci? Je li bio ubrzan i posebno uzbudljiv? Nepredvidljiv?
Život nam je postao puno aktivniji, ali istodobno puno ispunjeniji i ljepši.
Koje su najveće životne spoznaje koje ste otkrili otkako se rodila Greta?
Nešto me stvarno oduševilo, a to je da, koliko god bio loše volje ili umoran, dijete te jednostavno odvuče od stvarnosti i da ti jednu mirnoću koju ti nitko drugi ne može dati.
Imate li neku strepnju povezanu s roditeljstvom? U kojim situacijama Vam se javi „upitnik“ nad glavom kada se radi o odgoju djeteta?
Ne opterećujem se time jer mislim da je još mala, a kasnije, kako bude odrastala, sigurno će biti nekih nedoumica, ali sam siguran da ćemo Martina i ja svaku situaciju znati riješiti na ispravan način.
Jeste li priželjkivali curicu ili dečka? Drži se da je javna tajna roditeljstva da očevi potajno priželjkuju dečkića, a majke curicu.
Da vam budem iskren, potajno sam priželjkivao curicu. Imam sina Luku koji je napunio 17 godina i nekako sam htio doživjeti odrastanje jedne male curice.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Mame&Bebe.
(studeni 2016.)
