Kao prvo, moramo Vam čestitati! Postali ste otac prije nepunih šest mjeseci. Recite nam kako ste se snašli u toj sasvim novoj priči?
Hvala na čestitkama. Početni strah i neizvjesnost nestali su u trenutku kada su moja supruga Ruža i kći Antea došle doma. Biti otac za mene je nešto najljepše što mi se u životu dogodilo. Moja Antea je moj najveći trofej i jako sam ponosan. S njezinim rođenjem za mene je počeo novo razdoblje života ispunjeno srećom, smijehom, uzbuđenjem i izazovima. Moram priznati da smo se supruga i ja jako dobro snašli u ovoj priči. Izbjegavamo paniku i zastrašivanje. Nastojimo biti opušteni i prepustiti se bebi i svim izazovima povezanima s njom. Slijedimo roditeljski instinkt i do sada se to pokazalo kao najbolji recept.
Bili ste sa suprugom na porođaju. Kako ste doživjeli taj važan događaj prepun emocija? Je li Vas morala nagovarati da idete s njom ili se to podrazumijevalo?
Supruga me ni u jednom trenutku nije morala nagovarati da idem s njom na porođaj, dapače, sâm sam izrazio želju da joj budem oslonac i podrška, kao što je i ona meni kad mi je najpotrebnije. Nemam fobiju od krvi i bolnica, pa mi ni to nije predstavljalo prepreku. Sam porođaj prošao je bez komplikacija. Sve nam je bilo novo i zanimljivo. Atmosfera je bila opuštena, čemu je uvelike pridonijela babica koja je bila jako vesela i time smanjila strah i napetost. Kada se prisjetim, imam osjećaj kao da je sve trajalo tek nekoliko minuta, a u stvarnosti je ipak prošlo oko 12 sati od trenutka kada smo ušli u rodilište pa do samog porođaja. Sve je bilo popraćeno velikom dozom adrenalina i iščekivanja, ali najvažnije mi je bilo da su beba i supruga žive i zdrave. Kada sam Anteu prvi put primio, pao mi je veliki kamen sa srca.
Kad ste prvi put držali Anteu, što Vam je prolazilo kroz glavu? Kako ste se osjećali?
Bio sam iznenađen koliko kose ima! (smijeh) Neopisiv je osjećaj držati tako malo stvorenje u rukama, znajući da je potpuno ovisno o meni i ženi. Bogu sam zahvaljivao na tome što je sve prošlo u najboljem redu, baš onako kako smo priželjkivali.
Budući da u svom poslu odnosno pozivu ne možete uzeti slobodne dane kad poželite, jeste li uspjeli biti sa suprugom u prvim danima? Kako ste se snalazili?
Jesam i nisam bio s obitelji u prvim danima. Prvih mjesec dana nakon porođaja zaredale su se utakmice, tako da sam nažalost u tom razdoblju bio često odsutan, no svaki slobodan trenutak posvetio sam Ruži i Antei. Srećom, punica je tada mogla biti s nama što je, naravno, puno olakšalo mojoj supruzi, a s druge strane i meni, jer sam bio mirniji znajući da cure nisu same dok me nije bilo. Neposredno nakon što su došle iz rodilišta, rodbina, prijatelji i poznanici bili su željni podijeliti tu sreću i radost s nama, što je podrazumijevalo brojne svakodnevne posjete. I tu nam je punica bila od velike pomoći. Divio sam se svojoj ženi koja doslovno ni jedan dan nakon porođaja nije odmarala, nego je odmah krenula u akciju.
Čega se posebno dobro sjećate iz tih prvih dana, tjedana kad je Antea stigla kući? Je li Vas, poput mnogih očeva, brinulo držite li ju ispravno, hoćete li znati promijeniti pelenu, kako ćete ostati sami s njom…?
Pa, moram priznati da su me potkraj trudnoće malo brinule misli o pravilnom držanju bebine glavice, no čim se rodila, babica mi je bebu dala u ruke i nekako je instinktivno taj strah nestao te sam je bez ikakvih problema sam držao. A imao sam i sreću što je prvih nekoliko tjedana često bila u jastučiću, pa je odmah lakše primiti dijete. Sjećam se da smo prvih tjedana supruga i ja često stajali nad krevetićem i gledali Anteu dok spava, još uvijek u nevjerici da je to naše dijete i da je sve super prošlo.
Antea je još malena, ali kažu da su curice tatine princeze od prvog dana. Osjećate li već sada tu posebnu vezu ili je zasad još uvijek mama jedini centar svijeta?
Mama je centar svijeta jer ima mlijeka! (smijeh) Naravno da već sada osjećam tu posebnu vezu. Kada sam loše volje ili pod stresom, dovoljno mi je da budem samo nekoliko trenutaka s Anteom i sve je kao izbrisano. Nevjerojatno kako dječji osmijeh i pogled pozitivno utječu na raspoloženje. Razmišljam o njezinoj budućnosti, osjećam veliku odgovornost za nju i mislim da ću još više kako bude starija.
Kakva je Antea beba? Je li zahtjevna ili je s njom lako, koliko s bebom može biti lako? Je li karakterom više na tatu ili mamu?
Antea je jako dobra beba. Kao novorođenče je puno spavala, a i u budnom stanju je bila mirna, promatrala i smješkala se. Kroz priče s prijateljima koji su isto roditelji malim bebama shvatili smo da imamo veliku sreću s Anteom jer nije uopće plačljiva, dapače, tu i tamo kad je znala zaplakati, bližnji bi nam u šali prokomentirali kako su sretni jer su se već bojali da nešto nije u redu. (smijeh) Noćno buđenje za dojenje skoro nikada nije popraćeno plačem. Naravno, što je starija, postaje zahtjevnija, a i pokretnija, te svakim danom iziskuje sve više naše pažnje i fizičke aktivnosti. Sada želi sve više biti nošena i da ju se zabavlja, što nije problem kada sam doma, no kada sam na treningu i utakmicama, supruga obavlja poslove u kući, kupnju i brigu oko bebe sama, pa je malo nezgodnije, ali se sve stigne kada se hoće. Karakterno je, čini se, kombinacija mene i supruge: mirnoću je valjda naslijedila od mene, a vedrinu od supruge.
Je li Vam teško odvajati se od Antee kad ste na putu? Bojite li se da će Vam promaknuti neki važan trenutak u njezinu životu? Tražite li od supruge detaljan izvještaj?
Naravno da je odlazak na putovanje uvijek težak, ali to je sastavni dio mog posla. Na sreću, postoje mobiteli i razne aplikacije koje meni i supruzi olakšavaju održavati kontakt, izmjenjivati slike i videozapise kako bih u svakom trenutku bio informiran o situaciji kod kuće. Ne moram ni spominjati koja je to radost svaki put kada se vratim s putovanja i ugledam svoje cure, pa tako još više cijenim vrijeme koje mogu provoditi s njima.
Kad ste kod kuće, koji su Vam najdraži trenuci s obitelji? Kako provodite zajedničko slobodno vrijeme?
Svaki trenuci provedeni s obitelji su mi najdraži. Ponekad samo ležimo sve troje na krevetu, igramo se, a supruga i ja pritom uživamo gledajući je kako se razvija i napreduje. Također, nastojimo što više biti i u prirodi i šetati s malenom, a Jarun nam je zato idealno i prikladno mjesto.
Novopečeni roditelji obično su magnet za savjete. Jesu li i vas obasipali savjetima koje niste tražili? Kako ste se postavili u takvim slučajevima?
Dobivali smo savjete kao i svi budući roditelji. Neke smo uvažili, ponajviše od naših roditelja i prijatelja koji su nedavno postali roditelji, no najviše smo se prepustili roditeljskom instinktu. Nekada bismo pročitali nešto korisno na internetskim stranicama ili upitali patronažnu sestru koja nam je dolazila prvih tjedan dana. Pokušali smo se ipak distancirati od previše savjeta iz razloga što je svako dijete drukčije, pa tako i naše. U startu smo se postavili tako da ne želimo oko djeteta raditi znanstvenu fantastiku, a to smo i okolini dali do znanja, pa smo bili pošteđeni pretjeranih savjeta i pametovanja.
Vi kao sportaš zasigurno ste zagovornik zdravog načina života i zdrave prehrane. U današnje vrijeme sve smo svjesniji važnosti zdrave prehrane za mališane. U kojoj ćete mjeri inzistirati na zdravoj prehrani malene? Hoće li s vremenom treptanjem okica tatina kći od tate lako izvući čokoladu ili sladoled?
U mom poslu zdrava prehrana i zdrav način života su neophodni, stoga ću to zasigurno nastojati prenijeti i na svoje dijete. No, naravno, volio bih da se sve kreće u granicama normale. I ja sam kao dijete ponekad znao posegnuti za slatkim, a i danas je tako. Prema tome, svome djetetu to sigurno neću braniti.
Često smatramo da ćemo biti ovakvi ili onakvi sa svojim djetetom, ali kad postanemo roditelji, nekako se sve preokrene. Je li i kod Vas to slučaj? Jeste li sebe vidjeli kao strogog ili popustljivog oca? A kako sada stoje stvari?
Nisam razmišljao toliko o tome, ali me život naučio da bi najbolje bilo održavati balans između jednog i drugog. Pretjeranom strogoćom može se ponekad postići kontraefekt, a opet, s druge strane, popustljivost isto može imati negativne učinke. Antea je još mala i ne mogu reći jesam li strog ili popustljiv, ali nadam se da ću biti zlatna sredina.
Osim u hrvatskim klubovima, igrali ste za španjolske i turske, pa ste, naravno, ondje i živjeli. S druge strane, Vi ste odrasli u malom gradu. Sada, kada imate dijete, zasigurno sve gledate drugim očima. Što biste sad odabrali kao mjesto odrastanja svoje kćeri? Bi li Vam Hrvatska ipak bila prvi izbor za život s djetetom ili biste razmislili o nekom drugom gradu kao opciji?
Svaka sredina ima svoje prednosti i mane, no smatram Zagreb i okolicu idealnom sredinom za odrastanje djeteta. Naravno da smo spremni na selidbe tijekom karijere, takav je posao ali u konačnici, uvijek je lijepo znati gdje ti je dom i domovina.
