Drago nam je da smo ugostili sve češće hvaljenog sportskog novinara, ali još draže da smo ugostili ovakvog malog ljepotana! Mali je Luka pravi zavodnik! S tim velikim okicama, je li pravi mali anđelak ili one kriju malog vražićka?
Pravi mali vražićak! „Opak“ je stvarno, baš onako dijete koje ima neograničenu količinu energije, od jutra do mraka. Znači, Luka je toliko u pokretu i stalnoj „akciji“ da čim se na minutu primiri, moja supruga odmah misli da s njim nešto nije u redu. Takav je bio oduvijek, prije nego što je prohodao, a naravno puzanjem, sada i hodanjem, samo je pojačao taj ritam.
Je li ga teško pratiti?
A čujte, to je ono što se zove „slatke muke“. Što ja znam, meni je draže da je aktivan i živahan, pa je na nama da tu njegovu energiju usmjerimo na pravi način, nego da je pasivan ili zatvoren. Naravno, da si ne lažemo, bude teško sve to pratiti i izdržati, znali smo zavidno gledati roditelje koji sjede i piju kavu dok djeca mirno uživaju u pogledu… Ali Luka je baš onakav kakav treba biti i ne bih na njemu ništa mijenjao!
Luka je još malen, navršio je tek dvije godine i osam mjeseci. Usmjeravate li već sada nekako tu njegovu energiju? Koje su mu omiljene aktivnosti?
Pa kao što ste rekli, Luka je zapravo još malen i poprilično je teško usmjeriti ga u neku aktivnost. Dok je bio manji, išli smo na plivanje za bebe i to mu se jako svidjelo. Općenito mu se jako sviđa vodeno okruženje, pa baš planiramo vratiti se na bazen. Od onih nekih dnevnih aktivnosti pokušavamo što više biti vani. Kao i većini djece, drago mu je biti u parku: tobogani, ljuljačke, klackalica i ostalo.
Nedavno je krenuo u vrtić. Kako je to prošlo, je li bilo nekih uobičajenih „prosvjeda“? Sviđa li mu se ondje?
Naravno, s takvom izraženom ličnosti očekivali smo da će se buniti, pa je tako i bilo. Na samome početku, dok je to podsjećalo na odlaske u igraonicu i dok je vremenski kraće trajalo, nije bilo nikakvih problema. Dapače! Međutim, kad je mladić shvatio da je to svakodnevna obveza i da se ondje moraju poštivati neka sasvim nova pravila, nije bio presretan. Iako, nije to bilo ništa strašno, malo suza prilikom rastanka, ali kažu tete da ga brzo prođe i da nemaju s njim problema. Usvojio je sada i spavanje, još je malo probirljiv oko hrane, ali bit će to sve u redu. Sad smo već u fazi kada bi on produljio ostanak u vrtiću…
Tko ga je čuvao dok nije krenuo u vrtić? Jeste li se odlučili za vrtić zato što ste ''morali'' ili zato što smatrate da je to dobro za njega?
Onu prvu godinu, kada se supruga vratila na posao, Luku je čuvala baka Danica, moja punica. Lijepo su se njih dvoje slagali, stvarno, i nismo ga mi morali dati u vrtić, međutim držimo da je to korisno za njega i s aspekta socijalizacije i s aspekta stvaranja nekih društvenih navika. Naravno da je najveći dio odgoja na obitelji, roditeljima, ali i društvo ima u svemu tome važnu ulogu.
Dogovarajući se za ovaj intervju i za fotografiranje, jedva smo Vas uspjeli uloviti! Jako puno putujete zbog posla, a to ujedno znači da ste često odvojeni od obitelji. To Vam zasigurno teško pada?
Da, unatrag evo skoro tri godine ta se perspektiva sasvim promijenila. Sve je to divno i krasno, čak možda nije pošteno od mene prigovarati, što bi drugi dali da su na mome mjestu, uostalom prije bih i sam samo gledao kad i kako na put, ali odvojenost od Luke strašno mi teško pada. Na primjer, za vrijeme Svjetskoga prvenstva u Brazilu nije me bilo trideset sedam dana, što je stvarno previše, ali posao je posao i tu su stvari jasne. Moram pohvaliti i suprugu Ivanu, koja ima puno razumijevanja, baka je uvijek spremna uskočiti ‒ i snalazimo se. Ja se uvijek trudim što prije vratiti doma, pa i neke stvari koje mogu, odradim iz Zagreba, i uspijevamo ipak funkcionirati na pravi način.
Što Vam je najteže u tom vremenu dok niste uz suprugu i sina? Što Vam je tada spas?
Pa teško mi pada kada propustim neke trenutke. Recimo, za njegov drugi rođendan bio sam u Poljskoj, i to mi je baš bilo krivo, ali nije bilo mogućnosti da me netko zamijeni. Kada je bio prvi dan vrtića, bio sam u Španjolskoj, i tako. Srećom, tehnologija spašava stvar. Bude jako sretan kada me vidi na televiziji ili čuje moj glas. Što se mene tiče, Skype, MMS-ovi i slične stvari su obvezne, to se koristi na dnevnoj bazi, dođu kao nekakav flaster, i onda i vrijeme do povrataka brže prođe.
Kako Luka reagira kad idete na put? Pretpostavljamo da veselju nema kraja kad se vratite?
Sad je već počeo biti svjestan kada idem na put. Ne voli moje kofere i torbe. Kad shvati da se pakiram, pokušava na razne načine privući moju pozornost i odvući me iz sobe ili u dnevni boravak ili u svoju sobu. Iako, kada baš dođe trenutak rastanka, bude dosta hrabar, kaže ''pa-pa'' i zatvori vrata. Ali, kaže Ivana da odmah nakon toga bude ljut i tužan. Na povratku me dočeka malo ljutnje i ignoriranja, ali kratko to traje. Budem i ja spreman, u torbi se nađe i nekakvo mito za mladoga gospodina i onda sreći nema kraja. U onim prvim danima nakon puta stalno je uz mene, baš se osjeti da sam mu nedostajao. A i on meni!
Kažu da su obično curice „tatine“, a dečki „mamini“. Je li to istina i za Luku? Je li maza ili od one djece koje se ne daju neprestano grliti i cmakati?
Pa ja bih rekao da je on podjednako vezan za nas oboje. Ima možda nekih faza kada je više vezan uz mamu, nekad uz tatu, sada to ovisi tko ga vodi u vrtić! J I velika je maza… čudo jedno. Posebno sada kada je dobar dio dana odvojen od nas. Nakon toga možete ga grliti i ljubiti koliko god hoćete. Takve će seanse rijetko odbiti!
Mame su, kako god okrenemo, važnije u životu mališana ‒ do neke dobi. Tate na svoj način grade odnos s njima. Kako biste sad opisali svoj odnos s Lukom? Imate li neke samo vaše rituale, samo vaše igrice ili zezancije?
Kako Ivanino radno vrijeme počinje već u sedam, nas smo dvojica jutarnji tandem. Iako smo obojica spavalice, zasada smo vrlo disciplinirani. Ustajemo se na vrijeme, oblačenje, spremanje, točni smo u vrtiću ‒ to nam je trenutni dnevni ritual. Luka je taj koji vodi, on uvijek izabire put kojim se ide do vrtića. Ne znam, najteže je pričati o sebi, ali mislim da se dobro slažemo. Imam dobar uzor ‒ moj otac je bio divan prema meni i bratu, i nema razloga da i ja ne budem takav. E da, Luka voli kad mu tata pjeva. U zadnje se vrijeme i on sve češće pridruži!
Kad vas dugo nema kod kuće, zasigurno je teško ustrajati u nekim zabranama i bilo kakvoj strogoći. Popuštate li nekad Luki malo više zato što ga nekoliko dana, na primjer, niste vidjeli? Ili se pak držite pravila kako biste supruzi olakšali trenutke kad je sama s Lukom?
E, kod nas Vam je malo drugačije, ispada da sam ja taj koji je stroži. Ili barem mene Luka malo više sluša. Ili ja / mi samo tako mislim(o)? Bilo kako bilo, ovdje sam apsolutno za zlatnu sredinu. Ne možete malome djetetu odrediti previše pravila, tu nekakva pretjerana strogoća bude i kontraproduktivna, ali ne možete ni dopustiti totalni „raspad sustava“. Neka pravila moraju postojati i trebaju ih naučiti, ali sve te granice neka budu one savitljive, mekane ‒ na kraju je najvažnije da oni budu sretni i nasmijani.
Kad pomislite na ove nešto više od dvije i pol godine, koji će vam trenutak/trenuci zauvijek ostati u sjećanju?
Pa svaki dan donese nešto novo, nešto posebno. Bilo mi je presuper kako je genijalac odabrao baš prvi rođendan i veliku publiku za svoju prvu šetnju od fotelje do kauča. Kao da nas je baš čekao. Ili prvi pravi odlazak na plažu, a on k'o mali Phelps, jedino što ne želi je van iz mora… Naravno, ne možete zaboraviti ni onaj prvi smiješak, prvi put kada smo nas dva ostali sami… Kažem, svaki dan nešto novo, nešto posebno…
Na što, pak, pomislite kad se prisjetite dana kad je Luka rođen? Jeste li bili na porođaju?
Jesam, bio sam na porođaju i sad ću iskreno priznati da ne znam bih li to ponovio. Ivana kaže da ona ne bi mogla bez mene, ali to svaki muškarac stvarno mora odlučiti za sebe. To je takva nevjerojatna mješavina osjećaja da se to ne da opisati… Sreća, ludilo, ljutnja, briga, tuga, ushićenje ‒ ma totalni show program. A onaj trenutak kada ga vidite… to je to! Tu sve počinje, to vam nitko više ne može oduzeti!
Povjerili ste nam da vas je Luka zabrinuo zbog svog govora odnosno činjenice da ne priča dovoljno za svoju dob. No sada se više ne brinete previše. Što je supruzi i Vama prolazilo kroz glavu dok ste mislili da nešto nije u redu?
Moja mi je majka sto puta rekla da ću neke stvari shvatiti tek kada dobijem svoju djecu. I sada je stvarno razumijem. Misliti da nešto s tvojim djetetom nije u redu, odnosno da ga nešto muči a ti mu ne možeš pomoći, doista je grozan osjećaj. Bilo je tu stvarno velikih strahova, ali sad smo u „mirnijim vodama“. Luka malo zaostaje u govornom razvoju, ali uz pomoć njegove logopedice Ivane i, naravno, uz naš rad s njim, stignemo mi dostići „konkurenciju“.
Kako kao obitelj provodite slobodno vrijeme? Na što vam je najdraže „utrošiti“ te zajedničke dane, sate? Idete li u prirodu?
Zajednički dani su nam baš takvi: trudimo se biti zajedno, sve obavljati utroje, od kućanskih poslova do onog zabavnog dijela. Ovisno o vremenskim prilikama, vrijeme provodimo na otvorenom ili u zatvorenome, iako takvi trenuci nažalost uvijek prebrzo prođu. Nedjelje u pravilu provodimo u Zelini, kod Ivanine obitelji. Trudimo se i što više biti u Makarskoj, da ne zanemarimo dida Dragu i baku Miru, a tu je u Zagrebu i moj mlađi brat Marin, pa nam i on navrati. Već sam rekao da Luka voli biti vani, voli i ići u „posjete“, a opet bude jako sretan kad se vrati u svoj dom, u svoju sobicu, svojim igračkama.
Tata je, kako sam za sebe kaže, sportski fanatik. Ima li Luka uopće šanse izbjeći tatin utjecaj ili mu nema druge nego zavoljeti sport? Hoće li sport biti jedna od prvih izvanvrtićkih aktivnosti koju ćete mu ponuditi?
Svakako, ali ne zbog moga posla već radi njega i njegovog normalnog razvoja. Sport je prekrasna stvar, od toga što je zdrav do toga što kroz sport možete strašno puno naučiti i o sebi i o drugima. Neka bude što god hoće, što se mene tiče novinarstvo mu se može gaditi, samo neka bude sretan. Ne volim ljudima nametati svoje mišljenje, pa neću ni njemu. Ja ću se truditi da mu uvijek pomognem, ali sve važne životne odluke na kraju će ipak morati donijeti odnosno odlučiti sam.
Kad razmišljate o budućnosti, naravno da ne možete uvelike na nju utjecati, no koje biste osobine željeli usaditi Luki? Što Vam je važno da nauči, usvoji, a čega se grozite?
Ma samo neka bude dobar čovjek, stvarno, možda malo glupo zvuči, ali sve češće smo tako grozni jedni prema drugima da je to strašno. Samo neka bude dobar, pošten čovjek, neka drugima ne nanosi zlo, sve drugo su nijanse.
Da možete starijem Luki sad poručiti nešto vrlo ozbiljno, mudro – što bi to bilo?
Upravo ovo od ranije, neka se prema drugima odnosi onako kako bi htio da se oni odnose prema njemu. Od mene neka nauči ili uzme ono što misli da je ispravno, a ostalo neka bude izvorno njegovo!
A sada malo i o tati! Na HRT ste došli kao mladi novinar, u redakciju s puno poznatih i velikih imena. Je li bilo teško izboriti se za svoje mjesto u takvom okruženju ili je to bilo dodatno motivirajuće?
Ja sam na to uvijek gledao kao na dodatni motiv i mislim da su to stariji kolege prepoznali. Imao sam priliku učiti od zaista najboljih! Ranije Božo Sušec, Ivan Blažičko, posebno Željko Vela, danas Drago Ćosić, Bruno Kovačević i Stjepan Balog. Svaki od njih mi je zaista na svoj način pomogao. Naravno da na početku nije bilo lako, ali ja se uvijek vratim na ono što je pokojni Boris Mutić često govorio: „Mi radimo najbolji posao na svijetu! I tako se prema njemu moramo odnositi.“ Posao je specifičan jer ste stalno „izloženi“ sudu javnosti, ali opet imate i tu mogućnost da ljudima dočaravate i prenosite neke od veličanstvenih i strahovito važnih sportskih trenutaka.
Nema sumnje, kako god bilo, da ste u tome uspjeli! U prilog tome govore vaši angažmani u posljednje vrijeme, ali i gotovo bez iznimke pozitivni komentari gledatelja. Kakav je osjećaj preuzeti komentatorsku palicu od kolega koji to rade godinama, je li bilo puno straha, treme, pitanja „hoću li ja to moći“?
Iskreno, za nekoga tko je tijekom osnovne i srednje škole imao strahovito veliku nelagodu izaći pred razred i nešto pročitati, sama činjenica da se bavim ovim poslom uspjeh je za sebe, ali ja se zapravo od prvog dana jako dobro osjećam u ovome poslu. Treme je bilo, na početku itekako, ali uz dosta rada, zajedno s onim odličnim savjetima, mislim da sam se dobro snašao. Volim sport, pratim strahovito puno toga, zaista radim puno na sebi i valjda to na kraju dovede do nekakvog pozitivnog ishoda. Hvala svima na pozitivnom komentarima, pa i na negativnima, posao je takav da ne možete svima biti po volji, ali eto trudim se svoje odraditi fer i korektno, biti pošten prema sportašima i gledateljima, i nadam se da to ljudi prepoznaju.
Za kraj, ako govorimo o sportu, što biste poručili klincima?
Neka se bave sportom što više i neka uživaju u njemu. Sport bi trebao biti veselje, zabava, bez obzira na to pobijedili ili izgubili. Zapravo, možda i poruka za roditelje: neka puste klince da se igraju sporta, ne moraju svi postati novi Messi, LeBron ili Federer…
