Tata

Mario Kovač: Tata koji “radi gluposti”

Faust je stigao gotovo Eni na rođendan! Kako ga je Ena prihvatila?

Vjerojatno kao i kod većine djece, počelo je s Eninom ljubomorom, koja se najviše manifestirala kroz potrebu za učestalijim maženjem i nošenjem. No, kad je prošao prvi "šok" što više nije jedinica te nakon što smo Žana i ja učestalo ponavljali kako će baš ona biti ta koja bracu mora čuvati, paziti, voljeti te ga učiti pričati i hodati, sad su se odnosi "unormalili". Faust je prvih par mjeseci bio jako ozbiljna beba, bez osmijeha, čak smo ga zvali Mrkonjić. No, u međuvremenu se naučio smijati od uha do uha pa je odmah sve vedrije u kući.

Je li bilo puno neprospavanih noći? Kakva je beba Faust? Vama, doduše, neprospavane noći nisu nepoznanica…

Istina, kao DJ-u neprospavane noći su mi standard, pogotovo vikendom. No, moram priznati da smo i s Enom i s Faustom imali sreće. Oboje spavaju redovito i puno, pogotovo po noći. Kad čujem horor priče nekih prijatelja o plakanju njihove djece tijekom cijele noći, mogu samo biti zadovoljan što smo mi bili bolje sreće. Doduše, možda je razlog taj što kod nas u kući stalno trešti neka glazba, čak i kad djeca spavaju, pa se njih dvoje ne bude na svaki šum. Kod nas doma nema hodanja po prstima.

Kažu da je druga beba često potpuno različita od prve, da djeca znaju biti potpuna suprotnost. Kako je kod vas?

Mislim da je još prerano da procijenimo koliko su slični ili različiti Faust i Ena, naprosto on za sada tek ima potrebu zadovoljiti svoje osnovne životne funkcije. Tek čekamo da pokaže svoj pravi karakter. Ako bude živahan kao Ena, nadrapali smo. (smijeh)

Vaša partnerica Žana je primalja. Jeste li bili na oba porođaja? Gledate li zbog tih iskustava Žanu u sasvim drugom svjetlu?

Na Eninu sam rođenju bio tijekom cijelog porođaja, a Faust je izletio van tako brzo da sam ostao u čekaonici, iako sam imao najbolju namjeru prisustvovati. Kako je Žana rađala praktički na svom radnom mjestu pa smo znali sve osoblje, nije bilo nikakve bojazni, već smo bili apsolutno sigurni u pozitivan ishod. Naravno, i ranije sam bio svjestan koliki je fizički napor sam čin rađanja, no sasvim je drugačije kad to vidiš uživo. U svakom slučaju, mislim da većina muškaraca ne bi moglo proći kroz taj proces tako hrabro kao žene.

Kako ste se osjećali kad ste na ruke primili ta svoja malena čuda?

Neću napisati ništa originalno ako ustvrdim da je taj osjećaj gotovo neopisiv. U ruci držiš malo stvorenje za čiji dolazak na svijet si zaslužan i odjednom se pred vama otvaraju beskrajne mogućnosti, jedan ogromni nepredvidiv svijet pun veselja ali i potencijalnih zamki. Životni prioriteti se mijenjaju, a osjećaj odgovornosti je neizbježan. Neminovno se mijenjaju i životne navike. Ne jedanput bi mi netko od starih prijatelja prigovorio kad bih ranije krenuo s nekog koncerta ili događanja: "Opa. Što je, frka? Mora se doma!" A ja bih odgovorio otprilike: "Ne moram ići doma. ŽELIM ići doma." Doma me čekaju tri para raširenih ruku, a većina onoga što mi se pruža po klubovima i izlascima mi je ionako davno prežvakani deja vu.

Vi ste vječiti dječak, to ste znali natuknuti. Pretpostavljamo da Vam je zbog toga igra s djecom najdraži dio zajedničkog vremena. Kako se zabavljate s Enom? Koje su vaše najdraže igre? U čemu posebno uživate?

Ljudi uglavnom ne vjeruju dok ne vide, no Ena i ja najviše volimo igrati šah. Ja sam pasionirani kolekcionar šahovskih ploča i imam raznovrsne iz cijeloga svijeta, pa su Enu prvo privukle kao igračke, a s vremenom je počela učiti i pravila igre te zavoljela šah. Doduše, s vremena na vrijeme počnemo izmišljati vlastita pravila, no uglavnom igramo prave natjecateljske partije u kojima uvijek na kraju proglašavamo Eninu pobjedu, kako god partija završila, hahaha.

Glumili ste u brojnim predstavama za djecu i režirali mnoge. Trenutačno ste ravnatelj kazališta za djecu Tvornica lutaka. Uživate raditi s djecom i za djecu?

Uobičajeni klišej kaže kako su djeca jako iskrena i da stalno govore istinu, no roditelji znaju kako to baš nije tako, znaju i klinci dobro "muljati". No, kazalište za djecu ima puno direktniji kontakt s publikom nego ovo za odrasle. U našem kazalištu djeca nerijetko ostanu i nakon predstave popričati s glumcima te se poigrati s lutkama, rekvizitom, kostimima ili scenografijom, a mnogima od njih taj dio druženja bude čak zanimljiviji i od same predstave.

Odakle crpite inspiraciju? Je li sve lakše otkako ste postali roditelj?

Odakle mi energija i inspiracija, ne znam. Bit će da sam kao mali "pao u kazanče", poput Obelixa. Što se tiče životnih promjena, moram priznati da mi je puno stvari znatno teže. Na primjer, ponekad se jedva natjeram izaći iz kuće raditi usred dobre obiteljske zezancije. Ponekad doma ne mogu raditi od količine buke ili plača, kao sada dok pokušavamo dovršiti ovaj razgovor a Faust urlanjem skreće pažnju na činjenicu da je gladan. (smijeh) Ena također odrasta u pravu malu osobu s kojom već vodimo rat svako jutro oko toga što će jesti, kako se odjenuti i čitavog niza sitnih, životnih rituala. No, u tom procesu svi podjednako učimo: ona uči dokle može testirati naše strpljenje, a mi, kao roditelji, rastežemo granice tog istog strpljenja.

Kako ona reagira na Vaše predstave? Je li Vam važno što će reći? 

Ena je od malih nogu po kazalištima, ponekad više na probama nego na predstavama, i njoj to nije ništa novo ni čudno. Kritičarski duh u njoj se budi kad im stigne neka predstava u vrtić pa mora drugoj djeci dati do znanja kako ona često ide u kazalište i kako njen tata tamo radi, hahaha. Doduše, kad su u vrtiću igrali neku igru gdje su morali opisati čime im se roditelji bave u životu, ona je to sažela u jednu rečenicu: "Mama rađa bebe, a tata radi gluposti!" (smijeh)

Nedugo prije nego što se Faust rodio, postali ste doktor znanosti teatrologije i dramatologije. Poznato je da ste strastveni kvizaš, te tako rado testirate svoje znanje. Dakle, mogli bismo reći da su Vam strasti igra i znanje, na prvi pogled vrlo različito – ili…?

Igra i znanje dijele jednu važnu poveznicu: znatiželju. Bez igre i bez znanja ne bi bilo evolucije i napretka, to ide ruku pod ruku. Kvizovi su, baš kao i šah, naprosto jedan korisni hobi koji održava moždane stanice aktivnima, pa se nadam da će konkretna korist od toga biti vidljiva u mojim, nadam se, aktivnim nadolazećim godinama.

Je li Vam znanje i učenje važno, hoćete li klincima „visjeti nad glavom“ da moraju učiti i imati dobre ocjene?

Bio bih licemjer kad bih od svoje djece očekivao ono što sam nisam uspio ostvariti. Nema gotovo ništa gore nego gledati roditelje koji liječe svoje frustracije zbog životnih neuspjeha ambiciozno forsirajući djecu u nečemu što ona ne žele. Pokušavamo da Ena stekne naviku učenja i stjecanja znanja kroz igru i zabavu, a ne da to doživljava kao nešto "što mora". Ni sam nisam u školi bio baš neki odlikaš, ali sam volio učiti, ocjene i znanje nisu baš uvijek kompatibilni. No, u obitelji pokušavamo njegovati pozitivne navike i vlastitim primjerom. Tako sam ja nakon stjecanja doktorske titule preuzeo više kućanskih poslova na sebe, dok je Žana upisala Višu školu sestrinstva, dakle studiramo na smjenu. I barem se opet mogu prijateljima pohvaliti kako sam u vezi s brucošicom. (smijeh)

Što Vam je važno u odgoju djece? Slažete li se Vi i Žana oko svega u tom pogledu? Pretpostavljamo da niste strog otac…

Naravno da se ne slažemo oko svega, baš kao i većina ravnopravnih parova. Obično se iza "apsolutnog slaganja" u vezama krije manje ili više dobro prikrivena dominacija jednog partnera. No, naša neslaganja su uglavnom oko nekih sitnica, tipa treba li djetetu jakna za preći put od 20 metara od auta do vrtića ili tko će ustati i prošetati do kuhinje u tri ujutro, i slične "radosti" roditeljstva. U temeljnim stvarima i svjetonazoru se ipak slažemo, a teško je procijeniti tko je od nas dvoje "stroži", mislim da i tu roditeljsku funkciju obavljamo na smjenu. U svakom slučaju, ne primjenjujemo fizičke mjere kažnjavanja niti išta slično, obično je dovoljno malo povisiti glas pa da Ena zna da više nema šale.

Kako volite provoditi vrijeme kao obitelj? Koje su Vam obiteljske vrijednosti najvažnije i koje posebno njegujete?

Doma nekako najviše volimo čitati, pričati i izmišljati priče, iako Ena jako voli i praviti se da pomaže u kućanskim poslovima, što obično rezultira duplim poslom za Žanu i mene kad treba pospremiti nakon Eninog "pospremanja". Često odlazimo u goste kod naših roditelja, gdje nas očekuju za druženje uvijek spremna sestrična Mia i bratić Neon, pa bi se moglo reći da nam je najvažnije što više biti okruženi ljudima i razvijati zdrave međuljudske odnose i komunikaciju. Vjerujem da će djeca tako lakše odrasti u otvorene i znatiželjne ljude.

Živite malo izvan Zagreba, u kući. Smatrate li da je za klince uvijek bolja takva opcija od gradske vreve? Koje su prednosti života izvan metropole za djecu? Hoće li biti malo kompliciranije kad klinci krenu na razne izvanškolske aktivnosti ili je život u malom mjestu ipak uvijek u prednosti?

Ovakav tip života smo Žana i ja odabrali prije Enina rođenja, i za sada se pokazao kao prednost u mnogim aspektima no, iskreno, polako razmišljamo o tome da se preselimo negdje bliže upravo zbog razloga koje ste naveli u pitanju. Ena mora početi tražiti svoje mjesto u svijetu i širiti krug prijatelja i poznanika izvan kruga obitelji i vrtića, a to je moguće ponajbolje preko sportskih ili umjetničkih aktivnosti i afiniteta. Ono što definitivno planiramo zadržati, ipak, je život u kući, a nikako ne u stanu. Kad se čovjek navikne na određenu vrstu intime kakvu pruža život u kući, teško se može vratiti na stil života u zgradi, gdje se neminovno nađe i poneki pretjerano revan i radoznao susjed koji gura nos gdje mu nije mjesto. Volim ljude, ali samo kada su malo dalje od mene. (smijeh)

Samo da utvrdimo gradivo: Vi ste doktor znanosti, redatelj, glumac, kvizaš, ravnatelj kazališta, DJ… Jesmo li nešto ispustili? I otac, naravno. Uspijevate li u svemu uživati?

Naravno. Čar takvog "renesansnog" načina života leži upravo u tome što se mogu lako prebaciti s jedne aktivnosti na drugu kad mi ova prva nakratko dosadi. Uspio sam se izboriti da u životu radim samo ono što me veseli i ako se na bilo kojem poslu ili projektu počnem dosađivati i osjećati loše, naprosto dam otkaz i „pičim“ dalje. Tako sam se postavio od malih nogu i očito uspijeva, a to sa sobom neminovno nosi i užitak življenja.

Na čemu trenutno radite? Što možemo očekivati u Vašoj 'dječjoj kuhinji'?

U nadolazećoj godini, uz "odrasle" kazališne i televizijske projekte, od kojih se najviše veselim TV pub-kvizu Kvizna situacija koji uskoro kreće na trećem programu HTV-a, pripremam režiju dviju predstava za djecu. U Tvornici Lutaka ću režirati Crvenkapicu u dramskoj adaptaciji Petre Radin, a za kazalište Žar Ptica sa svojom čestom suradnicom Anom Prolić pripremam inscenaciju kultnog zagrebačkog romana Zvonimira Milčeca Zvižduk s Bukovca.

Objavljenu u tiskanom izdanju časopisa Mama&Beba za prosinac 2015.