Nedavno sam u kinu gledala film o mamama s prekrasnom Milom Kunis u glavnoj ulozi i od tada se, u posljednjih nekoliko mjeseci, bezbroj puta pronašla u sceni u kojoj ona juri pokušavajući sve stići, pa tako jede u vožnji do trenutka naglog kočenja u kojoj se sadržaj njenog obroka iz kutijice prebaci na njeno lice i po ostatku tijela uključujući kompletan outfit i pomno odabrane cipele.
Ta scena, na prvu smiješna, zapravo najbolje opisuje kako izgleda život zaposlene mame, ili u mom slučaju, mame poduzetnice.
Već sam puno svima pričala, a i pisala o tome kako sam se osjećala nakon poroda, a to je ukratko bilo – teško, umorno, nesretno i u globalu loše. Malo sam pisala o tome da me iz tog osjećaja i letargije u koju sam zapala, kao i iz prevelike trenirke i kose skupljene u neuredni rep, spasio upravo moj posao.
Moj studio Angels koji provodi metodu Angels Body and Emotions bio je moja prva bebica i, kad je došao Vito, s razlogom je pao u drugi plan. Ma što u drugi, u četrdeset i drugi. No ja sam znala da neće dugo moći biti tako, zbog poslovnih razloga, ali i zbog mene same.
Žudila sam biti još netko, još nešto osim mame. Znala sam da je trenutak u kojem moja beba treba moju nepodijeljenu pažnju, ali isto tako sam znala i da moja prva bebica čeka da se vratim. I ja sam čekala nju.
No nisam imala pojma što sam zapravo čekala. Umor. Žongliranje. Grižnja savjesti. Stres. Organizacija i reorganizacija. Vito je živahno dijete koje je sa svakim novim tjednom svog života postajalo sve živahnije.
Moj plan da ću raditi kad on bude spavao vrlo brzo se rasprsnuo jer njegova su dnevna spavanja trajala točno 35 minuta osim u neke blažene dane koji su bili samo izuzetci, a do navečer, kad bi on išao u krevet, ja sam već padala u nesvjest i u devet sati bila sam spremna samo za krevet, a ne za laptop.
Istovremeno sam kuhala ručak, mahala igračkama i odgovarala na mailove i to tako radim još danas. Kažu da multitasking nije dobar. To je sigurno rekao neki muškarac. Mene spasio.
S vremenom je postalo maaaaalo lakše. Muž i ja smo se nekako uskladili tako da ja dobijem vremena za svoj posao, a zapravo nas je spasila baka. It takes a village kažu, a ako si mama koja vodi dva projekta i kućanstvo u partnerstvu s mužem, it takes a country.
Taman kad se sve malo ustabililo, ona nemirna ja vikala mi je u glavi – kreni kreni kreni!
To što joj se tako svidjelo bila je ideja o matching majicama za mame i sinove, koje nikako nisam mogla pronaći u dućanima i na internetu. Svaka poduzetnica (i poduzetnik) zna da kad ideja krene nema stajanja, zakotrlja se kamenčić nizbrdo i kad ga uloviš već je gotovo – novi projekt je zakuhan!
Mamasita and son je moja treća bebica i trebao bi mi još jedan cijeli tekst da se zahvalim svima koji su mi omoućili da se ostvarim kroz svoju treću bebicu. Znate koji ste.
Najbolji način da opišem mamu poduzetnicu jest da možda opišem neki od svojih dana jer tako ću najbolje pokazati kako moja neorganiziranost i lepršavost postaju najbolji alati za život bez radnog vremena.
7:30 buđenje
Doručak Viti i meni. Jutarnja higijena. Čišćenje nakon Vitinog doručka (kad ti je beba vođa dohrane, onda čišćenje traje puno dulje nego obrok).
Kuhanje kave i usput postanje slike, videa ili teksta na neku od mreža ili sve. Kava i odgovaranje na mailove, pozivi i pokušaj planiranja dana ili tjedna. Vrijeme rada – 30 minuta koliko Viti dozvoljavam da gleda crtiće.
10:00 park, plac, dućan
Trajanje zavisi o količini lovljenja Vite po kvartu dok ganja svaki motor koji vidi na cesti. U povratku, telefonski pozivi i ispucavanje ideja u diktafon telefona.
11:30 zajedničko kuhanje ručka i tipkanje neobavljenog mužu u obliku „to do“ liste.
12:30 Vitino spavanje
Jej! Opet kuhanje kave, mobitel u ruci, odgovaranje na upite, dogovaranje sastanaka, planiranje treninga, izrada playlista ili što god uspijem prvo dohvatiti.
14:30 ručak
Čišćenje nakon ručka (moglo bi trajati i do po noći) No, unatoč neredu, čista uživancija bez ometanja.
15:30 (kako koji dan) dolazi Baka. (hvala joj!)
Predajem ga baki uz sve upute i letim iz kuće na trening, sastanak ili u dvoranu. Vraćam se tek oko 21, 22 sata, a nekad i kasnije.
Nije svaki dan baš toliko hektičan, ali neki su i puno luđi. No svaka mama poduzetnica zna da svaka njena beba zaslužuje njenu strast, ljubav i pažnju. Ona koju je rodila i ona koju je stvorila.
I zato sve znamo kakav je osjećaj kad si umorna, iscrpljena i želiš pobjeći daleko od svega. Kao i osjećaj sreće, ponosa i ispunjena kakvo može donijeti samo dijete. Ili tvoj posao.
Mame kućanice, mame poduzetnice, mame zaposlenice – skidam vam kapu. Ne znam jesmo li mit ili stvarnost?
– svibanj 2017. –
