Dakle, ovako agresivnog tatu još nismo imali! Šalimo se, naravno.
Predrasude nas često sprječavaju da stvarno vidimo osobu. Vi niste samo MMA borac kojeg se može vidjeti u ringu, oblivenog krvlju, nego ste prije svega brižan otac, i to troje djece. Predstavite nam ih kratko.
Sama agresija na europskom nivou na kojem se ja borim nije dovoljna, a često ni važna za pobijediti meč, tako da sam ja rijetko agresivan i u ringu, a pogotovo u stvarnom životu.
Iako sam rijedak vlasnik borilačkog znanja, moje pravo i daleko važnije blago su moji klinci. Kćeri Lara (sedam godina) i Iva (pet godina), sin Janko (tri godine) ‒ i direktorica cijelog cirkusa, supruga Ljiljana.
Mnogi bi rekli da očinstvo i ovakav sport ne idu zajedno, no Vi se ne biste složili. Razlikuje li se uistinu Ivica Trušček otac toliko od Ivice Truščeka Terrora u ringu?
Površno se čini da ta dva svijeta nemaju veze, ali principi su isti i moja djeca to polako shvaćaju. Uspjeh u ringu kao i u bilo kojem dijelu života ovisi o dobroj pripremi. Klinci ne idu često sa mnom na treninge u Zagreb, ali jako dobro vide kako se mučim kad trčim uz brdo pred kućom i jedva dižem teške utege. U prosincu nisam tenirao svaki dan pa sam se u siječnju prilikom povratka punom treningu požalio Ivi kako sam slab, a ona mi je rekla da ne smijem više ljenčariti. Znači razumije da samo naporan rad donosi rezultate.
U ringu pokušavam biti maksimalno pošten prema drugom natjecatelju, ali dajem sve od sebe da pobijedim. Isto očekujem i od njih u školi i kasnije u životu. Poraze prihvaćam kao lekcije iz kojih moram nešto naučiti, i obvezno uz iskrene čestitke protivniku. Pobjede pak proslavim dostojanstveno, i uvijek uz zahvalu poraženom borcu.
Borbe su u biti kao život, crno na bijelom, s vrijednim lekcijama koje moji mogu naučiti pojednostavljene, iz prvog reda.
Vaša Vas obitelj prati na važnim borbama. Iako su relativno maleni, gledaju Vas u ringu. Kako Lara i Iva to prihvaćaju? Kako ste im objasnili? Sin Janko još je premalen da bi razumio…
Moji idu na borbe kad god su dovoljno blizu, a preko interneta kad nisu. Jednom je Iva plakala gledajući prijenos iz Rusije kad sam krvario, ali pokušavam im objasniti da ja nisam u svađi sa svojim protivnikom, nego se natječemo da se vidi tko je bolje trenirao i tko je bolji u toj igri. U zadnje vrijeme prihvaćaju to za ono što i jest: obično natjecanje u igri s malo drugačijim pravilima. Janko često dođe do mene i zamoli me da se "idemo boriti", pa si skine majicu i hrvamo se po podu, onda cure proglase pobjednika, ja mu čestitam i onda mi sjedi u krilu i razgovaramo o drugim stvarima.
S djevojčicama je u tom pogledu uglavnom ipak lakše, ali brinete li se kako će Janko prihvatiti i shvatiti jednog dana da se tući smije samo u ringu, a ne, na primjer, u školi.
Za Larin sam rođendan imao prilike čuvati desetak njezinih prijateljica iz razreda, i mogu vam reći da i nije baš puno lakše s curama, ha-ha. Pokušavam ih sve naučiti par tehnika za samoobranu jer svijet ipak nije tako bajan kako bi većina nas to željela. A prva lekcija koju ponavljamo svakako je ona da treba pobjeći i izbjeći sukob i svađu kad god je moguće. I sam bih radije "kukavički" otišao doma i napustio takvu situaciju nego se verbalno, pogotovo fizički, obračunavao s bilo kim.
Srušite nam sve predrasude i recite da niste uopće strog otac.
Pa, na žalost moje supruge i mame ‒ nisam! Svakodnevno mi prigovaraju da im sve dopuštam. Veliki sam protivnik fizičkog i verbalnog kažnjavanja djece. Ako netko nema volje da izmisli kaznu bez "packi" i dernjave, onda i ne zaslužuje biti roditelj i odgajati dijete. Možda im ja stvarno i dopuštam previše, ali druga krajnost je svakako puno lošija varijanta.
Vi trenirate već više od deset godina, često ste daleko putovali čak i samo radi treninga, imate iza sebe impresivan broj borbi u odnosu na druge borce… Ustrajali ste u svojoj ljubavi prema borbama bez obzira na sve. Je li upornost da ostvare sve što žele nešto što želite prenijeti na djecu?
Učim ih da je sve moguće i da mogu sve što požele… Ali samo ako naprave sve što treba, i onda još malo više. Da je meni netko rekao prije petnaest godina da ću davati intervjue, biti proglašen za borca godine, plaćen po cijeloj Europi da se borim, rekao bih mu da je lud i počastio ga pićem. Ali ništa od toga nije došlo besplatno ni samo od sebe. Ja sam prvih deset godina plaćao treninge, članarine i opremu, vozio se u Varaždin i Zagreb u prastarim autima ‒ a da pritom nikada nisam pomislio da može biti drugačije…
Kažem im: " Radi ono što voliš, ali radi to kao opsjednut, na kraju će se isplatiti, ako već ne financijski, onda barem ispunjenim, zadovoljnim i sretnim životom, što je na kraju puno važnije."
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Mama&Beba za veljaču 2016.
