Glazba je, slobodno se može reći, njezin život ‒ članica je bendova Valungare i Pijano Bar te radijska voditeljica i glazbena urednica na zagrebačkom Plavom radiju, a i suprug je glazbenik. Glazbom su roditelji „zarazili“ i svojeg mališana Ivora koji je u studio prvi put ušao i prije negoli se rodio. Sudjelovao je tako i na snimanju albuma „Pijano Bar svira Valungare“ maminog novog benda.
‒ Snimali smo dok sam bila trudna i moram priznati da mi je bilo poprilično teško pjevati s trbuhom do zuba. Videospot za novi singl „Probajmo zajedno“ nafilali smo platnenim pelenama. Ako to nije odmak od ska-punka, onda nije ništa ‒ objasnila nam je Ivi kako je u glazbi s novim bendom okrenula i novi list.
‒ Odrasli smo, i kao ljudi i kao glazbenici, sada su nam neke teme aktualnije. Zadnji je singl „Javlja radio“ nakon „Probajmo zajedno“ drugi korak prema tom nekom novom zvuku kojim se Pijano Bar odmiče od naslijeđa Valungara.
Godine 2007. počeli ste raditi na Plavom radiju, no trenutačno vas nema u eteru. Namjeravate li se vratiti? Koliko je radio važan segment vaše prilično razgranate kreativne djelatnosti?
Obožavam radio, on je moja velika, velika ljubav i kada razmišljam o budućnosti, vidim se na radiju za mikrofonom. Po prirodi sam poprilično hiperaktivna i dobro mi leže poslovi u kojima se zahtjeva multitasking, radno vrijeme nije fiksno, dinamično je i napeto, a radio pruža upravo to. S druge strane, sada sam prvi put osjetila potrebu skrasiti se na nekom dosadnom 9-5 poslu. Još bolje na pola radnog vremena. Valjda zato što potrebu za napetosti i dinamikom zadovoljavam doma uz Ivora. Obožavam kreativnost svih vrsta i oblika, sad još samo moram smisliti što ću biti kad odrastem.
Što se još s dolaskom Ivora najviše promijenilo u vašem pristupu životu?
Najveća promjena mi je saznanje da mogu sve i kad sam uvjerena da ne mogu. Situacije u kojima bih prije sjela i plakala, sada rješavam meni začudnom lakoćom i, još važnije, neviđenom pribranošću.
Recimo, prije bi me strefio mini infarkt kada bih na zidu sobe spazila pauka, pobjegla bih van, zatvorila vrata i čekala da se muž vrati doma i riješi to najgore čudovište na svemiru. Danas se, poput Xene ratnice bacam u koštac sa svim zvjerkama: od paukova, preko stonoga pa sve do moljaca.
Kad mi se Ivor prvi put zahliknuo komadićem peciva, najnormalnije sam na njemu izvela baby heimlicha, kao da ga radim svaki dan, a ne da sam ga pogledala dva puta na Youtubeu. Ostali su mi životni stavovi manje više ostali isti… osim što tek sad u potpunosti razumijem i ne okrećem očima na onu: tko nema djece, ne zna kak' je to…
Što ste do sada od Ivora naučili?
Da je strpljenje ključ svega. Sve se stigne i može čak i ako nije onda kada ste si zacrtali da mora biti.
Što vas je najviše brinulo za vrijeme trudnoće, je li prošla uredno?
Nisam baš imala urednu trudnoću, imala sam veliki hematom i prva tri mjeseca provela sam ležeći. Unatoč ležanju, često sam krvarila i bilo mi je psihički strašno teško, puno teže nego fizički. Danas si trudna, sutra možda više nisi. I tako pet puta do 14. tjedna. Emocionalno sam se dosta distancirala od trudnoće, no kad je hematom nestao, postala sam prava ljigiš trudnica iz američkog rom coma. I bacila sam se na istraživanje platnenopelenaštva i babywearinga. Ivor je imao popriličnu kolekciju mpp-a i nosiljki još prije nego što se rodio. A s obzirom da su i pelene i nosiljke ovisnost, sad ima još i veću.
Je li tata bio prisutan na porođaju i koliko vam je to pomoglo? Kako ste ga pripremili za njegovu ulogu prilikom porođaja?
Marko je imao zakazanu svirku na dan kad su me ulovili trudovi. A ulovili su me oko pola pet ujutro. Svirku je otkazao tek negdje oko podneva 😀 Bili smo na trudničkom tečaju, pa je točno znao što može očekivati i bio je sjajan.
Ivor je nedavno proslavio prvi rođendan, možete li već sada ocijeniti njegov karakter? Kakva je beba?
Ivor je pokupio sve obratno od onoga čemu smo se nadali. Tatine smeđe oči umjesto mojih zelenih, moju ravnu kosu umjesto njegove afro frizure. Tako je i s karakterom. Nadali smo se da će bit velika spavalica na tatu ‒ umjesto toga imamo cjelonoćne tulume. Karakterno je živac na mene i nježan je ko moto-kultivator. Obožava našeg psa Šamona, koji je sad već gospon u godinama pa mu nerijetko malac ide na živce, ali uredno istrpi sva „draganja“.
Koliko ste u prvih njegovih godinu dana najduže bili odvojeni od Ivora i kako biste opisali ta prva iskustva odvojenosti?
Osim odlaska frizeru i na plac, nismo bili odvojeni, i mislim da bi to teže palo meni nego njemu. Čak i kad zbrišem sa susjedom na kavu, fali mi nakon 15 minuta. S druge strane, kad zatulumari po noći, oko tri ujutro imam potrebu zbrisati na spavanje u auto.
Intervju u cjelosti objavljen u časopisu Mama&Beba.
(svibanj 2017.)
