Prošlo je skoro pet godina od Vaše prve naslovnice Mame&Bebe. Vjerojatno Vam je to vrijeme proletjelo, a s druge strane, kao da je prošla cijela vječnost. Tako se obično roditeljima čini kad gledaju svoju poodraslu djecu. Koliko ste se i kako Vi promijenili od tad?
Tako i ja smatram, nisam se puno iskonski promijenila, ali sam puno toga svakako naučila, iskusila, mnogo stvari otpustila, sazrela. U razdoblju prije Marka moj je život obuhvaćao puno poslovnih ambicija, učestalih putovanja, edukacije, a onda je došao Mark, baš u pravo vrijeme, i ništa od prethodnog nije mi nedostajalo. Život je tada poprimio pravo značenje – dati nekome život i imati tu malu osobu da je vodite kroz život do određenoga trenutka. Nije da sam tada zapustila sebe i svoje daljnje ambicije ili snove, ali i uslijed toga, djeca su moj prioritet. Vrijeme užurbano leti, a to najviše primijetim na Marku – koliko je postao visok dečko, dokud njegove noge sežu kada ga primim u naručje (smijeh), u razgovoru s njime kada čujem njegova razmišljanja, stavove, pitanja koja mi postavlja.
S drugim djetetom je, kažu mame, zbog iskustva često lakše, ali svakako drukčije. Kako je bilo kod Vas? Koliko je Vaše iskustvo s Markom različito od onog s Lenom?
S Lenom je svakako u svemu lakše: prije svega tu je već ustaljena praksa, brzina i imate sve u malom prstu. S njom je od početka sve drugačije jer sam točno znala što me čeka, počevši od prirodnog porođaja za koji sam se u potpunosti psihički pripremila i proživjela na najljepši mogući način, dojenja i općenito poimanja odgoja. Ne mogu reći da smo kod Marka radili neke velike pogreške, ali već imate iskustvo metode pokušaja i pogreške. S druge strane, Mark i Lena dosta su drugačiji kao bebe, i ona nas uči neke nove stvari na drugačiji način.
Lena je prava mala vragolanka! Ne može joj se stati na kraj lako, zar ne? Uvjerili smo se na snimanju da je vrlo živahno dijete. Uspijevate li držati njezin tempo? Je li stariji brat bio mirniji?
Lena je pravi mali uragan koji, kada prođe, ostavi trag iza sebe (smijeh). Iznimno je živahno dijete, i kod nje se sve tako brzo odvija. Počela je puzati s točno šest mjeseci, a nakon samo dva tjedna stala je na noge – i tako je bilo do devetog mjeseca, kada je prohodala. Jako se nadmeće sa starijim bratom i sigurni smo da Mark svojim pristupom i igrom puno utječe na nju, ali tu je i njezin karakter i iznimna upornost. Mark je bio divna beba, mamina maza, jako oprezan, a kod Lene nema straha. Nedavno smo bili s njima na jedrenju, i dok je Mark puzeći prelazio s krme na provu, Lena je koračala hrabro bez držanja za ogradu: na sreću, imali smo mrežicu oko cijeloga broda. Nju nije lako pratiti, ali tek njih dvoje u kombinaciji – razigranog Marka i vragolaste Lene… To je tajna moje linije. (smijeh)
Iz ovoga kuta, s jednim već gotovo školarcem i jednom malom bebom, što Vam se čini: je li uistinu manje dijete manja briga?
Između Marka i Lene razlika je točno četiri godine, ali baš zato što je Mark toliko razigran i empatičan i što se često prilagodi Leni i druženju (čitaj: divljanju) s njom, te upravo što je Lena zaista napredna curica, kod njih se razlika u godinama ne osjeća kao neki teret. Ali, apsolutno da Mark traži svoje, ono što bih ja rekla finu psihologiju, taktičnost, odgoj u pravom smislu riječi, i to za nas roditelje često zna biti izazovno. Svjesni smo da vrijednosti koje mu sada usadimo i prenesemo zapravo je ono što će nositi cijeli život i isto traži puno dosljednosti, postavljanja granica autoriteta. Opet, u jednu ruku, njegova nam samostalnost puno pomaže u odnosu na neke roditelje koji možda imaju dvoje male djece između kojih je mala razlika u godinama.
Djeca su različita, ima teških i lakših trenutaka, ima pregršt veselja… Što Vas najviše veseli u majčinstvu?
Upravo spoznaja da oni lijepi trenuci nadvladavaju sve one teže trenutke i moć ljubavi koja je tako snažna i nepresušna prema djeci. Najljepši su mi naši zajednički trenuci vikendima ili na godišnjem odmoru, kada znam da su dani samo naši… Trenuci kada nas samoinicijativno obasipaju poljupcima i zagrljajima, a još više jedno drugo – njihova bratska ljubav. Manire finoga ponašanja od samo riječi hvala, oprosti…
Što Vas, pak, može najlakše izbaciti iz takta kad govorimo o odgoju? Je li Vas lako razljutiti ili ostajete cool na njihove nepodopštine i nestašnosti?
Ja sam inače izuzetno smirena osoba, ali i poput vulkana kod kojega može proći puno vremena prije nego što eruptira, a kada dođe do toga, onda pršti lava / vatra na sve strane. (smijeh) Ne volim nepoštovanje i nepristojnost u bilo kojem smislu riječi i naravno da sam prema istome tolerantna shodno nježnim dječjim godinama, ali očekujem ono što je razumljivo da se usvoji.
Jeste li stroga mama ili lako popuštate treptanju okica ili kojoj suzici?
Teško je individualno suditi. Rekla bih da sam uvijek imala veći autoritet od supruga, i dok je on bio našoj djeci glavna i najzabavnija igračka, ja sam morala držati stvari pod kontrolom. Međutim, sada se to nekako mijenja. Podjednako držimo autoritet i nastojimo biti usklađeni u stavovima te dosljedni. I opet, svaka situacija je individualna: ako dijete zaista ima neki pozadinski razlog za određenu reakciju – ako je nervozno jer je umorno, gladno ili ga je nešto povrijedilo – onda sam ja tu da ga pokušam razumjeti i što prije utješiti te pomoći da riješimo problem. Na ostale nepodopštine ne padam lako.
Puno se buke u posljednje vrijeme diglo oko udaranja mališana po guzi. Kakav je Vaš stav o tome?
Moj je stav da apsolutno ne treba biti licemjeran te suditi drugome. Protivim se bilo kojem obliku grubosti, nasilja – psihičkog ili fizičkog – i prihvaćam odgovornost koju sam donijela od trenutka kada sam primila blagoslov da postanem nečija mama i da se brinem o svojem djetetu na najbolji mogući način. I sama sam prošla samovoljno Unicefovu edukaciju ''Rastimo zajedno'' koju je organizirao vrtić što ga moje dijete pohađa, i znam koliko roditeljstvo zna biti teško, zahtjevno, izazovno… gdje i najveće edukacije i diplome ne pomažu. Mi se trudimo jako puno objašnjavati i razgovarati s djecom, davati razloge za i protiv, nekad imamo više a nekad manje vremena, ali nekada ništa od toga ne pali i postoje i određena načela i sustav kažnjavanja, bilo ''hlađenjem'' u svojoj sobi, uskraćivanjem igračke ili crtića ili određene aktivnosti. Smatram da dijete treba tretirati s puno poštovanja poput malog odraslog čovjeka, ali jednako tako ne treba činiti djetetu ''medvjeđu uslugu'' tretirajući ga poput najosjetljivije biljke, nego ga učiti samostalnosti i vjeri u sebe.
Radite u kozmetičkoj tvrtki puno radno vrijeme, od 9.00 do 17.00. Idu li mališani u vrtić ili ih netko čuva? Kako provodite zajedničko vrijeme radnim danom nakon posla?
Starije dijete ide u vrtić, a mlađe se upravo na taj čin sprema uskoro. Uz današnji radni tempo i meni i suprugu logistika mora biti posložena na najvišoj razini, što nije uvijek jednostavno, ali zaista se trudimo. Vrijeme nakon posla pokušavamo provesti što kvalitetnije, uz puno pažnje, rješavanja tekućih obveza – od hranjenja, kupanja, ali i igranja, čitanja i maženja…
Intervju u cjelosti objavljen u tiskanom izdanju časopisa Mama&Beba br. 106 (rujan 2015.)
