Jeste li se na neki određeni način pripremali na trudnoću i porođaj? Jeste li čitali kakve priručnike za roditeljstvo, odlazili na tečajeve, slušali savjete prijateljica, mame, bake, s interneta?
Nije bilo nekih posebnih priprema. Suprug i ja smo htjeli dijete. Na sreću, ostvarilo nam se. I sad vidim da je to najveći blagoslov koji čovjek može dobiti.
Biti majka – kao što je netko jednom dobro rekao – " jedno je od najbolje plaćenih poslova na svijetu. Uzevši u obzir da je plaća čista ljubav". To je doista tako. U trudnoći nisam išla ni na kakve tečajeve, ali sam pročitala sve moguće članke o toj temi. Kao i sve internetske portale – neke i više puta.
U svakom tjednu trudnoće pratila sam i kako se moja beba razvija. A najviše sam se veselila pregledu kod svoje doktorice Harni, koja mi je svaki mjesec pokazivala kako beba napreduje. Kod svih trudnica je valjda normalno da je prisutan strah. Tako je bilo i kod mene. I ja sam se zaista pazila svih tih devet mjeseci. S obzirom na moj posao koji može biti stresan, a i na moj karakter (užurbane osobe koja bi najradije 500 poslova radila odjednom), prestala sam raditi već u 6. mjesecu trudnoće. I to mi je razdoblje dobro došlo da se pripremim za Gabrijelov dolazak.
Na sreću, imala sam u susjedstvu još jednu trudnicu – vjenčanu kumu Andrijanu (također novinarku), koja je rodila tri mjeseca prije mene. S njom sam dijelila sve savjete i bile smo si međusobna potpora. Uz nju, nekako su me najviše smirile moja majka i svekrva.
Sad kad razmišljam… cijelu trudnoću jedva sam čekala samo da moj Gabrijel dođe na svijet. I da sve prođe bez problema.
Jedna ste od sretnica koje se mogu pohvaliti lakim porođajem. Opišite nam malo cijelo iskustvo: koliko je kratko trajalo, jeste li došli preplašeni ili skroz cool?
Ja sam bila valjda i jedna od rijetkih trudnica koja je imala tri termina porođaja. I zato mi je najgore pitanje bilo: "Kad ti je termin?" Prema kalendaru, odgovarala bih – 19.5., jer mi je doktorica prvo upisala 12.5., pa kasnije 8.5.
Sve je to objašnjavala činjenicom da je beba malo veća te da ću s obzirom na plod, vjerojatno roditi početkom svibnja. Tako smo sve i mi planirali. Suprug je uzeo tri tjedna godišnjeg odmora. Mama također. No, kako je došao peti mjesec, Gabrijel nikako nije htio "van" 🙂
I moram priznati, zadnjih nekoliko dana već mi je bilo toliko naporno da čak nisam htjela ni izlaziti iz stana koliko sam bila alergična na pitanje: "Čekaj, ti još nisi rodila?". "Nisam“ – odgovarala bih svima, ali i objašnjavala kako je s nama u autu već danima torba za bolnicu kao i sva moguća medicinska dokumentacija i da ću sad ja u bolnicu, jer sam svaki dan mislila da ću roditi. Da ne govorim da je već skoro i prošao mužev godišnji, mene je strah obuzimao sve veći, sve dok nije napokon došao TAJ dan.
A TAJ dan jedino nisam mislila da ću roditi. Prvo smo planirali kupiti mrežicu za prozor protiv komaraca, pa nam se pokvario auto. Kako nije htio upaliti, ja sam s "trbuhom do zuba" sjedila na vozačkome mjestu dok ga je muž gurao. Kad smo ga napokon uz pomoć kuma upalili, odustali smo od mrežice i krenuli na kavu do svekrve i svekra u Buševec, gdje smo inače svaki vikend.
Navečer smo došli kući. Sjećam se, kiša je neumorno padala, a ja sam počela osjećati lagane bolove. Ali nisam bila sigurna da je to stvarno to! Čak mi je u jednom trenutku bilo "glupo" ići u bolnicu da im ne smetamo, sve dok mi Alan nije rekao: "Pa dobro, jesi ti normalna? Prošao ti je termin. A ti se brineš hoćeš li im smetati. Pa, rodit ćeš mi doma. Spremaj se. Vozim te u bolnicu."
I tako sam se ja "fino" spremila, našminkala i otišla u bolnicu. Ondje su me oko 1 u noći zadržali jer su rekli da se naziru mali trudovi. I dok su napravili sve te pripreme, ujutro su me smjestili u boks, i zahvaljujući divnim anesteziologinjama, epiduralna injekcija me držala toliko da porođaj na kraju nisam ni osjetila. Jedan mladi liječnik koji me porađao čak je rekao: "Pa ja ne znam što da radim s tobom. Vidio sam svakakvih poroda. I svakakvih žena… Al' da mi se neka smije dok rađa, 'visi' na Facebooku, Instagramu i tipka SMS-ove, to još nisam doživio."
Uglavnom, znam da mi je kolega Mislav Bago slao poruku oko 10.20 sati: "Hej, mala, znam da si u bolnici. Alan mi je javio. Koje su tvoje procjene – kad ćeš roditi?" Samo sam mu napisala: "A negdje kroz 2 do 3 sata vjerojatno." Rodila sam za 25 minuta. I poslala mu selfie s tekstom: "Ja rodila." Sve u svemu, bilo je to jedno divno iskustvo zahvaljujući cijelom timu KB-a Merkur na čelu s profesorom Matijevićem, koji je jedna predivna i topla osoba puna razumijevanja, što je trudnicama u takvim trenucima zaista potrebno.
Kad se prisjetite onih prvih mjesec dana nakon Gabrijelova rođenja, koje Vam se asocijacije vežu uz to doba? Je li bilo puno neprospavanih noći, dvojbi, upitnika iznad glave?
Sad će ispasti da je kod mene sve savršeno, ali Gabrijel je stvarno, što se toga tiče, super beba. Od prvog dana se budio svega dva puta: u 2 i u 6 ujutro. Pojeo i opet zaspao. Što se tiče dvojbi i upitnika iznad glave… toga je uvijek bilo. Jer, valjda je prirodno da je svakog roditelja strah za svoje dijete. Ali, kad uđeš u ritam i shvatiš da beba nikad ne plače bezveze, već traži hranu, suhu pelenu ili jednostavno samo malo pažnje i obični topli roditeljski zagrljaj, sve je puno lakše. Mislim da ne treba bespotrebno paničariti, jer majčinski instinkt je najbolja vodilja. Nekako mislim da su ti prvi mjeseci najteži vjerojatno za svaku majku dok ne uspostavi pravi kontakt sa svojim djetetom i dok se ne uhvati taj "ritam". A kad se to sve posloži, kasnije sve ide bez problema.
Tko Vam je najviše pomagao u tim prvim mjesecima? Imate li sada nekoga tko vam uskače: dadilja, baka…?
Od neizmjerne pomoći i u prvim mjesecima i sada mi je – Alan. Ali naravno ništa ne bih mogla bez svoje majke i svekrve, koje su dvije prave životne "lavice", bez Alanova oca koji obožava svog unuka te bez brata i šogora koji uvijek imaju snage za igru s njim. Svi oni obožavaju Gabrijela, a i Gabrijel njih. I ja sam baš sretna i ispunjena kad to vidim.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Mame&Bebe.
(ožujak 2017.)
