Tata

Ivan Skorin: Druženje s Anicom vrhunac je mog dana!


Novinar i ponosni tata male Anice -Ivan Skorin, podijelio je s nama svoje iskustvo s roditeljskog dopusta za tate, kako ga je očinstvo promijenilo i koje sve izazove nosi njegov posao...

Prisjetite se za nas trenutka kada ste doznali da ćete postati tata. Kako ste reagirali, što Vam je prošlo kroz glavu?

Tog se trenutka sjećam, točno kako je sve izgledalo, osjećaja baš i ne, mislim da nisam jako zbunjeno reagirao. Dakle, nakon jednog sasvim običnog radnog dana došao sam doma s posla, a kad sam otvorio vrata, supruga Iva stajala je s natpisom, velikim papirom na kojemu je pisalo „Bok, tata!“.
Isprva nisam uopće shvatio na što misli, nisam povjerovao na prvu i pitao sam je je l' sigurna? Doista se sve brzo odigralo, brže nego što smo očekivali. Znači, novogodišnja odluka s 2014. na 2015. bila nam je da „krećemo na bebu“, a Anica se rodila 01.11.2015., što vam govori koliko smo imali sreće. 

Jeste li prisustvovali porođaju i, ako jeste, kakvo je to iskustvo bilo?

Jesam. Išao sam prije i na onaj obvezni tečaj. Iskustvo je neopisivo riječima, bilo bi mi žao da nisam bio prisutan. Prvotno smo očekivali da će kraće trajati, no na kraju se dosta odužilo, i baš zato što supruzi nije bilo nimalo lako u tim satima, posebno mi je drago da sam bio uz nju.
A sam trenutak kad sam prvi put ugledao Anicu bio je dosta smiješan. Nisam znao da bebi zna biti dosta nepravilan oblik glave u prvim minutama nakon porođaja, pa sam zabrinuto pitao sve prisutne, i babicu i doktore i sestre, je li sve u redu, hoće li to tako ostati ili će glava poprimiti normalan oblik? 

Anica je napunila dvije godine. Koliko su Vam zadnje dvije godine promijenile život i na koji način, jeste li se i Vi promijenili postavši roditeljem?

Uf, koje pitanje. Možda je to bolje pitati Ivu ili moje prijatelje, obitelj. Život se potpuno promijenio, naravno, doslovno sve što si radio prije padne u neki drugi plan, stari događaji, putovanja, druženja, situacije, veselje i problemi djeluju ti nekako prethistorijski, daleko, naspram svega ovoga sada. Nisam mogao ni zamisliti da će mi vrhunac svakog dana biti druženje s Anicom i smijanje s njom. Supruga i ja pokušavamo ne zapostaviti stari društveni život, ali eto, zasad samo pokušavamo. Mogu također primijetiti da puno više razmišljam o budućnosti nego prije, gdje ću biti za 5 godina, 10 godina… 

Jedan ste od rijetkih hrvatskih tata koji su odlučili iskoristiti pravo na roditeljski dopust. Kako ste se odlučili na to i koliko je Anica bila stara kada ste zamijenili mamu Ivu na roditeljskom dopustu?

Znači, supruga je bila 11 mjeseci na rodiljnom dopustu i mjesec dana na godišnjem odmoru koji smo proveli svi troje zajedno, doma. Nakon što se ona vratila na posao, ja sam s Anicom ostao još puna dva mjeseca. Znao sam da zbog prirode posla neću moći provoditi onoliko vremena s njom koliko bih htio u toj najranijoj dobi, i baš zato bio sam siguran da je roditeljski dopust idealan za naše povezivanje.

Opišite nam to razdoblje. Kako ste provodili zajedničko vrijeme? Što Vam je u cjelodnevnoj brizi bilo najteže svladati, u čemu ste najviše uživali?

Najviše sam uživao u igri, doma i po parkićima. Kada radiš, dijete vidiš samo kratko ujutro i navečer. Naravno, tada ti se obično obraduje, pa tako vidiš većinom samo tu sretnu stranu, ali kada sam s Anicom cijeli dan, doživim i plač, nervozu i umor, a kad ju tješim i smirujem, posebno se povezujemo. Najteže je bilo nakon ta tri mjeseca vratiti se na posao jer sam znao da ću je opet viđati puno manje nego što bih htio. Također mi je bilo teško odvikavanje od popodnevnog spavanja jer, dok sam bio na dopustu, kad je Anica išla spavati, redovito sam pratio njezin ritam spavanja od 13 do 15 sati. :) 

Iz koga se po Vašem mišljenju razloga tako malo očeva u Hrvatskoj odlučuje iskoristiti pravo na roditeljski dopust i biste li preporučili drugim očevima da iskoriste to svoje pravo?

Iskustvo je bilo toliko dobro da ga preporučujem apsolutno svim tatama koje znam. Ne mora to biti nužno na ovaj način na koji sam ja koristio roditeljski dopust. Jako mi je žao što očevi i ne znaju koja su sve njihova prava i koje mogućnosti imaju na raspolaganju. U HZZO-u misle da svi sve znaju, ali prema mom iskustvu velika većina roditelja ne zna kakva sve prava imaju. Svi uzmu zdravo za gotovo ‒ mama 12 mjeseci na rodiljnom, i to je to. A ustvari, premda je mama iskoristila 12 mjeseci, i tate mogu koristiti svoja dodatna dva mjeseca, bilo kada do 8. godine djetetova života, može se kombinirati kako god kome paše. Zašto malo očeva ide na roditeljski dopust, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim državama? Mislim da nema jednoznačnog odgovora. Sigurno i zbog tradicije zemlje iz koje dolazimo, ali mislim da je najvažniji razlog financijske prirode. Kada otac ima veća primanja od majke, posve je logično da se obitelj odlučuje da otac nastavlja raditi jer onaj koji ostaje doma ima primanja fiksnih (prije 2660 kn) sada 3991 kunu. Nadam se da će taj porast primanja barem malo povećati postotak očeva koji će se odlučiti za roditeljski dopust. Preporučio bih tatama da, tko god može, ne odustaje od toga iz financijskih razloga jer se s dobrim planiranjem sve može, a u konačnici je vrijednost vremena koje se provede s djetetom neprocjenjiva. 

Kako provodite zajedničko obiteljsko vrijeme, u kojim aktivnostima najviše uživate zajedno, a u kojima Vi sami s Anicom?

Najviše uživamo svi zajedno s našom psicom Mrvom u igri u nekom od omiljenih nam parkića, poput Bundeka, onom na Boćarskom ili u Dalmatinskoj ulici. Kad vrijeme dopušta. Naravno, jako smo spori, pa tako i samo šetnja kvartom od 500-tinjak metara može trajati sat vremena. Anica mora puhnuti baš svaki maslačak. A u ove zimske dane koji nam dolaze to će uglavnom biti doma, samo zezancija, skakanje, plesanje, pjevanje. Još je pokušavam zainteresirati za neke loptaške igre, ali kako joj je pozornost na nečemu maksimalno nekih 10 sekunda, tako to zasad ne prolazi.

Anica trenutačno ide u jaslice. Recite nam kako je prošlo privikavanje i kako je sad, voli li ići, je li našla ekipu, slaže li se dobro s tetama?

Moram naglasiti da imamo sreće jer se Aničin vrtić "Dječji put" nalazi kod supruge na poslu. Jako su usmjereni na sport, već sad imaju dva puta tjedno vježbanje na strunjačama uz profesionalno vodstvo kineziologa, a s tri godine kreću i na plivanje jer je u zgradi i bazen, pa se tome jako veselimo. Anica je jako zavoljela svoje odlične tete Anu i Sanelu i ima svoju ekipu, njih desetak starijih jasličaraca. Svaki dan pitamo ju tko je što radio, tko je skakao, tko je plakao, i iznenađuju nas odgovori. Budući da smo jako involvirani u sve što radi i pratimo i veselimo se posebno svemu novom što nauči, taj dio s vrtićem mi je nekako glavni dio njezina života o kojemu ja manje znam od nje. Tako će vjerojatno u budućnosti biti sve više. Priviknula se dosta brzo, prvi tjedan nije bilo plakanja kod ostavljanja, drugi i treći malo je bilo, a sada samo veselo uđe, često se i ne okrene da nas pozdravi. 

Kako ste se odlučili za ime Anica?

Bio je dogovor da će ako bude dečko dobiti ime po Ivinu pokojnom tati, Vladimiru, a ako će biti curica, po mojoj pokojnoj mami Anici. 

Intervju u cjelosti pročitajte u časopisu Mama&Beba.
(prosinac 2017.)