Mama

Belma Džomba: Uživamo biti zajedno

Vaš suprug, Mirza Džomba, Riječanin je kao i Vi, Vaše dvije djevojčice rođene su u Rijeci, možete li zamisliti život u bilo kojem drugom gradu u Hrvatskoj?

–         Nije mi stran život u drugom gradu. Uostalom, svojedobno sam se zbog posla preselila u Zagreb, a zbog ljubavi u Poljsku. Kada bismo se kao obitelj odlučili da nam neki drugi grad odgovara više nego što nam trenutačno odgovara Rijeka, odmah bismo se preselili. Rijeka je grad u kojemu smo svi rođeni, grad gdje smo doma, ali smatram da smo premladi da bismo dopustili emocionalnoj privrženosti za svoj grad da nas spriječi u ostvarivanju određenih ciljeva u životu. 

Kakva Vam je bila druga trudnoća, u prvoj ste imali komplikacija zbog kojih ste završili na intenzivnoj?

–         Da, u prvoj sam trudnoći imala upalu bubrega koja se u jednom trenutku zakomplicirala, pa je došlo i do sepse. U drugoj trudnoći na sreću nije bilo ozbiljnih problema. Primijetila sam da su me prehlade morile više nego inače, ali sve je bilo kako i treba biti. Bila sam u punom pokretu do samog porođaja. 

Je li i drugi porođaj bio prirodan i jednako pozitivno iskustvo kao i prvi, kako ste ga opisali za naš časopis prije četiri godine?

–         I prvi i drugi porođaj ostat će mi u predivnom sjećanju. To je najljepše iskustvo u mom životu i ako bih se ikad odlučila na još jedno dijete, bilo bi to zbog porođaja 🙂 Suprug je bio sa mnom cijelo vrijeme (ustvari, puna dva sata koliko je trajao porođaj, ali njemu je to bila vječnost), uživali smo u glazbi i u iščekivanju kada ćemo doznati je li beba zdrava, živa i kojeg je spola. Naime, do posljednjeg trenutka nismo htjeli znati spol djeteta, pa smo bili dodatno nestrpljivi. 

Je li s drugim djetetom lakše ili teže, kakvo je Vaše iskustvo?

–         Moje iskustvo do sada govori da je lakše. Olakotna okolnost u mojem slučaju je ta da je Una već dovoljno velika da mi pomogne oko nekih stvari. Njoj je to zanimljivo, a meni uvelike olakšava posao. 

Kad se Una rodila, dosta ste putovali i mijenjali adrese, koliko danas putujete?

–         Putujemo kao i do sada. Nikada nismo dozvolili da ne odemo nekamo zbog djece ili pak da ih ostavimo kod kuće kako bismo putovali sami. Mi smo uvijek u kompletu, što nije uvijek i lako, ali tako je. 

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo u Rijeci? Što iz djetinjstva najbolje pamtite?

–         Djetinjstvo sam provela bez vrtića i laptopa, kao i većina moje generacije. Bilo nam je predivno igrati se do iznemoglosti, do trenutka kada čuješ mamin glas koji te zove na ručak ili spavanje. Pamtim vožnju motorima, iskradanja zbog odbojke na cesti ispod kuće i onu jednostavnu bezbrižnost. 

Što biste željele da Vaše djevojčice ponesu kao uspomene na djetinjstvo?

–         Osjećaj zadovoljstva, sreće i zajedništva! 

Koliko se njihovo djetinjstvo razlikuje od Vašeg?

–         Prijašnje generacije jednostavno nisu imale mogućnost posegnuti za laptopima i kreirati virtualni mali svijet. Tko kaže da se mi ne bismo igrali za kompjuterima da je u moje vrijeme to bilo dostupno. Stoga smatram da dječja igra ipak mora ići u korak s vremenom. Tako će i njihovo djetinjstvo biti drugačije od onoga koje sam sama proživjela, no uz moje nadziranje, kontrolu i doziranje, nadam se isto tako bezbrižno i zabavno. 

Kakav je sestrinski odnos? Jesu li u fazi kad često morate prekidati njihove svađe?

–         Ada je ipak još premalena da bi mogla ostvariti nekakav konkretniji odnos s Unom. Njihova druženja još nisu popraćena svađama, ali vjerujem da će i toga biti. Za sada uživamo gledati Unu kako se zaštitnički odnosi prema Adi, čuva ju od nepoznate dječice u parku, drži za ručicu, vjerojatno po modelu koji dolazi od mog odnosa s Adom. 

Ada je vrlo rano prohodala, govori se kako starija djeca pomažu mlađoj da brže napreduju, primjećujete li taj „mentorski“ pristup kod Une?

–         Una je njezina maćeha, kako joj tepamo. Gleda kako se ja odnosim prema njima, i onda to prenosi na nju. Pomaže joj i kod jela, silaženja po stubama, u vožnji na biciklu… No, činjenica je da je za sada Ada dosta naprednija fizički nego što je Una bila u njezinoj dobi. 

Koje su prednosti života na obali? Jeste li često na plaži i jesu li Una i Ada već prave morske sirene?

–         S obzirom na to da sam ja zimski tip, ne nalazim puno prednosti u životu na obali tijekom ljeta. Prevelike topline i gužve jedino je što zamjećujem. A da bi sve bilo još bolje, cure obožavaju plažu, more, pa je svaki dan rezerviran za kupanje. Olakotna je okolnost što nam je more ispred nosa, a imamo i malu barčicu, pa možemo barem zaobići gužve s ručnicima. 

Koliko su seke slične, a koliko različite? Koliko njihov karakter određuje kako ćete im pristupiti kao roditelji?

–         Seke su potpuno različite. Barem trenutačno. I fizički i psihički. Uostalom, i u trbuhu su bile potpuno drugačije, toliko da sam bila uvjerena da nosim dečka kada sam bila trudna s Adom. Svako dijete raste, mijenja se, mijenjaju se i njegove potrebe, pa tako i sam pristup roditelja odgoju. Pokušat ću se educirati, preispitati i, naravno, prilagoditi njihovim potrebama. 

Intervju u cjelosti pročitajte u časopisu Mama&Beba

(rujan 2017.)